Čije savjete ste spremni poslušati?

Autor

KATEGORIJA

PODIJELI


Ne znam kako vi, ali ja često volim saslušati tuđa iskustva i savjete, iako nekako na kraju ispadne da ustvari nikad nikog ne poslušam već gotovo uvijek radim po svom. U suštini, uvijek nekako najviše volim poslušati sebe.

Ne zato što sam najpametnija na svijetu. Najčešće, oni koji nisu u životu prstom mrdnuli od točke A do točke B, oni koji nisu jednu kvalitetnu odluku u životu donijeli, sami i svjesno stajali iza nje sa svim mogućim, dobrim i lošim posljedicama oni su iza savjeta. Oni kojima je sve palo s neba i trebali su samo to nešto poklonjeno održavati, a najčešće svojim trudom i kvazi inteligencijom nisu uspjeli ni to. Upravo takvi su najčešće puni dobronamjernih savjeta, puni onih: „Trebala bi ovako, ili, trebala bi onako, najbolje ti je ovako…“

Također, da bi o nečem životnom mogao pričati i savjetovati nekoga, onda to nešto moraš iskusiti kroz život na svojoj koži. Moraš u proživljenoj situaciji osjetiti emociju, stati – ispitati sebe, analizirati, propitivati se.

Kako možeš pričati o razvodu, kad to nisi nikad osjetio na vlastitijoj koži? Pričati o smrti nekog svog, kad nisi nikad to doživio? Objašnjavati nekom kako porod boli, ako nisi nikad rodila? Tumačiti kako izgleda ona prava istinska sreća, a nisi nikad doživio tu prekrasnu emociju?

Kako možeš?

Kako uopće pričati i savjetovati bilo koga, ako sam nisi svjesno prošao kroz bure, nevere i bonace u životu i kako možeš nekom imati obraza i reći: „Da, znam kako ti je…“

Kad se uhvatimo u takvu neku priču najčešće je moj odgovor na to “znam kako ti je”, uvijek isti, sorry, ali ne znaš. Kad to nešto doživiš, kad sam to sve nešto osjetiš na svojoj koži, e onda ću saslušati tvoj savjet. Možda ga čak i poslušati. Sve do tada za mene je tvoja priča samo mlaćenje prazne slame i nema nikakav prolaz.

Život nije romantični američki film, niti neka dobro ispisana knjiga sa sretnim završetkom. Stvarni život je nešto sasvim drugo. Život je skup dobrih i loših situacija iz kojih učiš i tako istovremeno rasteš, kroz vlastito iskustvo, svaki put ispočetka. Nitko te pita želiš li ili ne, sviđa li ti se ili ne – jednostavno moraš.

Često iz same pristojnosti samo odslušam što bih ja to sve po njima trebala i kako bih to trebala. Jer, naravno, oni, kao pravi mudraci, znaju bolje što je super za onog drugog, u ovom slučaju – za mene, pritom ne vide da ni svoj život nisu složili, ni površno, a kamoli kako treba.

Najčešće mi kroz jedno uđe, a još brže mi izađe kroz drugo uho. Slušajući ih, često se pitam koliko si ljudi puno, ako ne i previše, dozvoljavaju uranjajući u tuđe živote, onako bezobrazno, sami i nepozvani.

Moji najbliži, ne baš svi, ali pojedinci, su već navikli da me ne savjetuju, jer ako ništa ne pitam već znaju da imam viziju, da imam plan i cijelu razrađenu ideju u glavi kako moram dalje odigrati. Dakle, stvar je riješena, barem u mojoj glavi, ako ništa drugo, u realnosti ću ja već polako rješavati iz dana u dan. Korak po korak, jer drugačije ne možeš, na silu ništa ne ide.

Po meni, saslušati probrane, poslušati isključivo neke koji su svojim radom, trudom i vizijom uspjeli u životu, dokazali se.

One koji iza sebe imaju niz uspjeha, ali istovremeno još i više neuspjeha. Iz neuspjeha, boli, jada, bespomoćnosti se ustvari najbolje uči. Nema bolje životne lekcije od toga kad si na dnu samog sebe a moraš gore – jer moraš. U talogu i mulju nema života, onda se koprcaš, boriš, laktariš i tko zna što sve ne da bi samo se dočepao komadića zraka za preživljavanje. Tada se u čovjeku događaju najbolje lekcije, najbolja učenja i čeličenja. Baš onda kad misliš da izlaza nema, a neki sasvim mali, jedva primjetan, izlaz se pojavi i opet se dižeš i krećeš…

Upravo takve ljude volim imati oko sebe. One koji su 1000 puta pali i istovremeno se 1000 puta krvavi digli i šepajući nastavili dalje. Od takvih se najbolje uči…





Link originalnog teksta

Autor

PODIJELI