Alka Joshi je napisala uvjerljiv nastavak koji na zanimljiv način prikazuje njezin život nakon Jaipura. Baš sam se veselila vraćanju u Indiju na poznata mjesta, među poznate likove. Iako u romanu Čuvari tajni Jaipura možete uživati kao u samostalnom romanu, svakako bih preporučila prvo čitanje romana Žena koja je slikala kanom kako biste u nastavku još više uživali i bolje razumjeli cjelokupnu priču.
Radnja romana smještena u 1969. godinu, dvanaest godina nakon što su Lakshmi i njezin pomoćnik Malik u potrazi za novim životom napustili Jaipur i preselili se i Simlu, u podnožju Himalaje. Lakshmi je sretno udana. Malik je diplomirao, prema Lakshminoj želji vraća se u Jaipur raditi na projektu otvorenja kina Kraljevski dragulj.
Radnju romana pratimo kroz likove Malika, Lakshmi i Nimmi. Svako poglavlje je pisano iz perspektive jednog od ta tri lika. Nimmi je novi lik, pripadnica je plemena iz himalajskih brda. Sviđa mi se stil pisanja Alke Joshi, kao i stvaranje jakih ženskih likova. Oni koji su pročitali Žena koja je slikala kanom znaju da je Lakshmi jaka, intuitivna i svoja, a sada je tu i Nimmi koja se razliku od Lakshmi jer je odgojena u drugačijoj kulturi, ali imaju dosta dodirnih točaka.
Zanimljivi likovi, zanimljiva indijska kultura i povijest
Alka Joshi lijepo plete svoju priču obogaćujući je zanimljivim likovima, zanimljivom indijskom kulturom i poviješću. Tako je u ovom romanu uključena i priča o krijumčarenju zlata u Indiji koje je zbog nedostatka i velike potražnje, a zbog zakona o kontroli zlata, bilo u velikom porastu. Stvari postaju opasne kada Nimmi sazna da je član njezine obitelji upleten u krijumčarenje zlata i Lakshmi joj pokuša pomoći.
U međuvremenu Malik se bavi problemima u Jaipuru koji su nastali kada se na otvorenju kina dogodila tragedija. S druge strane, razmišlja o Nimmi koju voli. Roman je ovo koji ima nešto više intrige i misterija u odnosu na prvi dio. Malikova priča pokazuje njegovu snagu. Iako mu obrazovanje omogućava pristup privilegiranim krugovima, ne želi se uklapati, ne želi živjeti između svjetova.
„Nimmi i ja smo slični. Ona je hinduistkinja, ali također bez kaste. Više nije sa svojim ljudima, sa svojim plemenom. Nas dvoje… mi razumijemo što znači biti bez čvrstih veza. Nimmi i ja tu ne pripadamo. Ne istinski. Jednom sklopu vjerovanja, jednom sklopu tradicija. Ali možemo stvoriti vlastite tradicije. Prihvatiti ono što nam se sviđa, odbaciti ono što nam se ne sviđa.“
Uvijek ističem da volim romane koji me vode u zanimljive kulture koje ne poznajem dobro, a Alka nam svojim živopisnim opisima i detaljima okoline približava i oživljava život Indije u to doba. Donosi nam mirise, prizore, zvukove koji se mogu namirisati, vidjeti, čuti – radosti za sva naša osjetila.
Jedino što bih ja možda promijenila je upotreba hindskih riječi u pisanju iz jednostavnog razloga što me provjeravanje značenja riječi na dnu stranice prekine u čitanju. Mada, time nas autorica još više približava kvaliteti doživljaja Indije.
Ako ste uživali u knjizi Žena koja je slikala kanom vjerujem da ćete uživati i u ovom romanu. Ali, opet napominjem, preporučila bih čitanje romana Žena koja je slikala kanom prije nego što se upustite u čitanje Čuvari tajni Jaipura.
Recenzija i foto: Marijana Glavaš
*Neovisna recenzija
