Nikad nije lako priznati da si pogriješio, a nekad nije lako niti priznati da si, u principu, bio žrtva nekog neprimjerenog čina. Pitat ću vas, ali ću pitati i samu sebe, jeste li se ikad osjeti napastovanima, napadnutima, zlostavljanima? Zlostavljanima psihički ili fizički? Vjerujem da će svaka od nas prebrzo i prelako pronaći onaj neki moment u kojem se osjetila seksualno uznemiravanom. Osjetila je neki nedoličan moment. Osjetila se prljavom, iskorištenom…
Nerijetko žene u zrelijim godinama shvate da neke stvari u njihovoj mladosti i nisu bile baš OK. Ali, mladost ludost i taj osjećaj zaljubljenosti i želje za pripadanjem brzo odnesu u zaborav neke situacije.
Možda je to tek neki naoko nevini dodir, primjerice neki zagrljaj koji ne želite, a grli vas osoba za koju ne želite da vas dodiruje. Možda je to ruka na koljenu, ili tapšanje po zadnjici…
Ima toga, zar ne? Ima i onoga poput: zašto si nešto obukla, zašto si nešto rekla, debela si, mršava si, pokrij se, slušaj me, ovako ćeš….
Proteklih tjedan dana doista je bilo zanimljivo živjeti u našoj zemljici. Preskočit ću smrt Kraljice Elizabete II. Ona je ipak jedna kulturološka i povijesna ikona, ma što tko od nas mislio o njenoj dugoj vladavini. Kraljice i njenih potomaka je previše u svim medijima. Toliko previše da smo sve zaboravili u roku 24 sata. Afere, skandale, inflaciju…
Doista, vrijeme je da se zapitamo jesmo li doista narod koji brzo zaboravlja, šuti i trpi, s obzirom na to koja se količina “nečega” okupila na prosvjedu. Apsolutno neartikulirano, s ljudima koji vas ne bi trebali povesti niti u berbu…
Gdje su nestali ideali, intelektualci, vizionari, lideri?
Međutim, ono što je meni najviše upalo u oko ovih dana je jedan tako adolescentski potez. Navodno je jedan visoko pozicionirani političar uhvatio za guzicu (doslovno) jednu gospođu čiji je muž podivljao i nokautirao ga šakom. Još bismo opravdali adolescente napumpane hormonima kako se potežu u nekom mračnom dijelu hodnika škole, ali visokopozicionirane političare teško da možemo opravdati.
Idemo promisliti o ovome činu i neka nam posluži kao primjer.
Daje li pozicija moći nekome pravo da vas hvata za guzicu? Je li hvatanje za guzicu kompliment? Uvreda? Čast? Je li moć toliko neodoljiva da ćemo pustiti da nas napastuje ili ćemo se brecnuti i reći da to ne može tako?
Zasljepljuje li pozicija moći i ubija li i ono malo moždanih stanica koje su radile ispravno? Općenito, daje li nam pozicija moći osjećaj nedodirljivosti? Bezbrižnosti?
Nikad nećemo saznati! Pozicija moći se ovog događaja ne sjeća! Izmišlja neke razloge i umanjuje vlastite ozljede. Odmahuje rukom!
Zar je tako lako prikriti stvarne razloge incidenta izazvanog njegovim neprimjerenim ponašanjem?!
Očito je. Još je lakše proći bez posljedica.
Navikli smo na to da posljedica nema, zar ne? Sve je moguće pa i da osuđeni pedofil bude kažnjen radom za opće dobro, i to u udruzi za djecu s posebnim potrebama.