Dugo sam pokušavala izbjeći ovu temu, ali gotovo je nemoguće pronaći osobu koja nije doživjela duboko razočarenje, ne samo u ljubavi ili međuljudskim odnosima, nego i na poslovnome planu. Jedina razlika među silnim razočaranjima svakako su reakcije i poduzete akcije nakon toga nemiloga događaja.
Želite priznanje?
Negdje duboko u nama usađeno je to uvjerenje, nada, vjera što li već, da ćemo, pogotovo u radnom okruženju, jednoga dana dobiti priznanje, nagradu za sve što smo odradili ili pretrpjeli. Međutim, rijetko se to dogodi… Strašno je shvatiti da su možda mnogi prekovremeno odrađeni sati, samo to – sati, i da umjesto promaknuća, priznanja ili nagrade ne dobijete ništa. Još je gore ako sve što ste pomislili da zaslužujete dobije netko novi, netko tko vam moguće nije niti do koljena. Netko tko se samo dobro „prodao“, kako volimo reći.
Ponekad iz nas progovara jal, a ponekad je to stvarno tako. To znamo i vi i ja. Zapravo, najčešće se razočaramo kada shvatimo koliko malo značimo i koliko nas je lako zamijeniti.
Rame za plakanje
Doista, par puta sam bila rame za plakanje osobama koje su se razočarale u svoje poslodavce ili poslovne partnere i, moram reći, nije bilo jednostavno slušati, čak i na neki način proživljavati nepravdu, ali i mobing. Neka suluda, totalno nepotrebna maltretiranja kojima često ne možete niti spoznati cilj. Danas mi se čini da je svako maltretiranje odraz neznanja, nesigurnosti, nesposobnosti ili nemoći suprotne strane. Po mome iskustvu, rijetko je to istinska zloća, iako ima i nje.
Nekad je teško bilo biti objektivan, a koji put je bilo teško shvatiti reakcije. Znate ono kada pokušavate osobi „dočarati“ sve prednosti datog ili primljenog otkaza, ili prekida partnerstva, kada s druge strane osjetite duboku povrijeđenost i razočaranje. I to traje neko vrijeme. Traju suze, nesanice, napadaji panike, grčevi u želucu…
Znam i sama, često vlastiti identitet povežemo uz posao, onda različite odbijenice teško prihvaćamo. Doživljavamo ih kao napad.
Neke priče se razvuku mjesecima, osobito ako je osoba doista dobar, odgovoran partner i radnik, pa se agonija produži do neizdrživosti.
I pad je let
I nije lako pronaći snage i trenutno najveći problem u životu sagledati kao kad zdrav dio bogatog, životnog iskustva. Razočaranjem u partnere ili poslodavce možete shvatiti što zapravo želite od svoje karijere, s kakvim osobama želite raditi, kako želite raditi, što više nikada nećete niti pokušati napraviti… A to je osjećaj koji će vas motivirati da idete dalje, možda malo težim putem, ali svakako sretnijim.
Naravno, nisam ni ja bila pošteđena nekih situacija, baš kao ni vi. U mojoj radnoj knjižici, ako se to još uvijek tako zove, pronaći ćete dva posla na kojima sam jako kratko ostala.
Velike epohe našega života leže tamo gdje stječemo hrabrost da naše zlo preimenujemo u naše najbolje.
Friedrich Wilhelm Nietzsche
Prvi, na kojem sam se osjećala podcijenjeno, A stvarno, bez imalo srama, mogu reći da sam bila sposobnija od čovjeka koji mi je bio šef. Čekala sam teško zarađenu povišicu, slušala blesava nekih opravdanja nekih mjesec dana i dala otkaz. Vjerujte mi, zvali su me da se vratim, ali uvjete nisu nikako mogli ispuniti, iako mi se čini da nisam pretjerala. Tko zna gdje bih danas bila da su pristali.
Drugi posao s kojeg sam pobjegla, doslovno je bio prava ludnica. Radila sam oko pet/šest mjeseci. Dolazila sam na posao s grčem, gotovo u suzama. Isto tako sam i odlazila. Ni mojim kolegama nije bilo ništa bolje. U tih pet mjeseci i njih se izmijenjao popriličan broj. Čim sam shvatila o čemu se radi, počela sam s traženjem novog posla. I našla sam ga. Jedino mi je žao što na kraju balade nisam rekla koliki su idioti. Ne znam sigurno, ali mislim da je i njih stigla karma.
Niti jedna situacija nije toliko bezizlazna da se ne možete snaći. Tko hoće i želi, nađe načina. To je jedina razlika među nama.
Neki kukaju, drugi se lome, ali ne slome!