Drama Queen: Tko čeka – taj samo čeka

Autor

KATEGORIJA

PODIJELI


Kada su poslovne prilike i neprilike u pitanju, stalno smo spremni tražiti neke krivce. A tko traži krivca, taj će ga i naći.

Krivi su roditelji, jer nisu ovo ili ono napravili, ovisno o situaciji. Krivi su braća i sestre jer nisu, obično, dovoljno pomogli. Krivi su prijatelji, poslodavci i na koncu – država.

Fascinantno je kako je važno uvijek pronaći krivca u drugome.

Nikad u sebi.

Uvijek to mora biti netko drugi, jer jedini smo mi ispravni, pametni i znamo najbolje.

O činjenicama poput onih da nitko ne čita članke do kraja, ma lažem, jer nitko ne čita dalje od podnaslova, a komentira ili da, recimo, ne razumije sarkazam, uopće nećemo. To je za neke druge tekstove.

Tko čeka? Taj što točno? Čeka?

I tako, tražeći krivca za vlastito nečinjenje, najčešće čekamo neku dobru priliku. Vrag će ga znati što je danas dobro, a što nije. Što je etično, a što nije – još nas manje muči, ma što vi ili ja govorili o tome. Kako kaže jedna druga narodna poslovica, prilika čini lopova, pa tako mnogi od nas čekaju svoje prilike.

Jebada je jedino kad prilika nema. Odnosno, strašno je kad ne znamo prepoznati potencijalnu priliku ili kada se iste bojimo.

Dakle, tko čeka taj ne dočeka ništa. Taj samo čeka, zato simbolična slika vlaka u naslovu. I kuka. I traži krivca! Jer, ne znam tko vam je lagao, ali život nije samo med i mlijeko. Treba se i pomučiti koji put!

I prilika, kakva god da je, čeka nekog ili ludog ili hrabrog. Između ta dva pojma, u poduzetničkim vodama, je vrlo mala razlika. Isto tako, kad kažu da se upornost isplati – pitanje je koliko puta činjenje iste stvari može – konačno – rezultirati nekim drugim ishodom. Tako da su i ti uporni budaletine, s ponekom nijansom!

Sve ovo smijem i imam razloga pisati budući da sam i sama i luda i budala, odnosno, ako ćemo poduzetničkim rječnikom – hrabra i uporna.

Tko mi kriv?

Tako je. Tko je meni kriv? Nitko!

Sama sam pala i sama sam se, par puta, ubila. Slično je i s mojim prijateljicama/partnericama.

Nije nam se previše često događalo, ali se događalo, da naiđemo na neki projekt ili osobe u koje smo uložile i vrijeme i trud, a što je najgore i znanje, a da smo, želim biti pristojna pa pokušavam ne napisati popušile, ali nema bolje riječi. Bilo je situacija u kojima sam se, poput Muje u onom vicu o grupnom seksu zapitala, pa do kada ja moram pušiti!

Ali, eto, hrabrost i upornost su se isplatile, a skakala sam iz prilike u priliku i učila. I strašno sam zahvalna svim svojim „prilikama“, bile one moj dobar ili loš odabir, jer sam toliko toga naučila. Nekad sam naučila kako se radi, a nekad kako se ne smije raditi ili kako se ne smije odnositi prema zaposlenicima ili kolegama. Naučila sam (po)slušati vlastiti instinkt koji je često znao, s razlogom kako bi se kasnije ispostavilo, vrištati ne.

I ne objavljujem osamsto postova dnevno na LinkedInu kako bih svima dokazala da sam uspješna, poduzetna i tko zna što sve. I ne stvaram neke lažne prilike. Jer, radim. Doista radim.

I znam da zvuči kao kliše, ali ako želiš nešto promijeniti, nemoj čekati. Od čekanja nema ništa.





Link originalnog teksta

Autor

PODIJELI