Džaba mi sve! Iako sam davno sama sebi obećala da neću pisati o ženama, odnosno o muškarcima, i ljubavnim odnosima, vrag je odnio šalu i morala sam se ponovno uključiti u drame i dramice suživota. A Valentinovo je tu, za koji dan, taman da se naljutimo kad ne dobijemo čokoladu i cvijeće, ili ako ne odemo na neku razvikanu, a navodno romantičnu večeru!
I koliko god se čudila činjenici da bi masa žena koje poznajem, manje-više, bila posve sretna i zadovoljna bez svoje jače polovice, ako ih uopće možemo zvati jačima, naslušam se svakakvih priča o problemima u vezama. Ja, koja sam odlučila da mi je život bez veze sasvim lijep i da nema nikakve potrebe da ga kvarim tuđim hirovima. Doduše, jedva se nosim i sa svojima.
Budućnost sretnih odnosa
Prema izvješću Euromonitora “Pogled u budućnost obitelji” u svjetskoj populaciji do 2030. procijenjen je porast samaca za 35%, a broja razvedenih za 78%. Zanimljivi podaci, ako uzmite u obzir onu poznatu priču da su ljudi socijalna bića i kako su stvoreni da žive u zajednici.
Ne znam kako smo došli do toga da je svakom svakoga dosta i da želimo pobjeći od ljudi. Čak ima i onih koji bi se zauvijek okružili životinjama. Kažu, jedino se u ljubav takvih bića možeš pouzdati. Evo ja maštam o ovcama, psu, šumi i bilježnici u kojoj bih pokušavala zapisati sve elegije zbrčkane u mojoj glavi.
Žalosti to da nitko nikoga više „ne trpi“. Možda se radi o tome da su pojedinci jednostavno u stanju biti sami, da su zrele, stabilne ličnosti, koje imaju svoj svjetonazor, prijatelje, vlastite financije… Svjesni da im ne treba nitko da ih upotpuni ili učini sretnim. Primjerice, ja nikoga ne trpim. Pojam žene, majke, žrtve mi nikad i nikako nije bio privlačan, a često se upravo kad nas veliča kao jedino poželjan. Obitelj je svetinja, vičemo, dok svjesno ignoriramo mnoge probleme koji su utkani u tu istu obitelj nepovratno je razarajući i odgajajuću neke čudne generacije – alkohol, kocka, opijati, lijenost, pohlepa…
Nedavno mi je u ruke dospjela knjiga Otrovna ljubav koja me posve iznenadila iskrenom pričom – od romantike, ljubomore, opsesije pa do odbijanja i osvete. Jer sve je to dio te velike, bajkovite ljubavi u kojoj nekad ne znamo prepoznati da imamo ozbiljan problem. Knjigu, u izdanju Mozaika knjiga, je pisala doktorica Susan Forward, međunarodno priznata terapeutkinja i ne bi bilo loše da je uzmete u ruke.
Ono što se često pitam – je li ljudski rod oduvijek bio ovako lud, ili smo pomalo otupjeli od toliko sjedenja i zamaranja tuđim, sretnim, instagramičnim životima? Mora da je vragu nestalo posla pa ima vremena promišljati i razmišljati, analizirati i svoje i tuđe živote. Uspoređivati, žudjeti, zavidjeti, osuđivati… I tko zna što je istina, a što farsa? Jer, koliko sam naučila od života i u životu, češće je lakše glumiti nego se uhvatiti u koštac sa stvarnosti.
Kakve veze trebaju biti? Recept, molim!
Znate, meni se čini da se nikako maknuti od neke bajke uz koju smo odrasli. Sve smo nešto poduzetne uspješne, ovo, ono, ali kada je riječ o muškarcima, kao da nam pamet ishlapi. Nestade sve! Ne znam uopće kako uspijemo biti tako zaslijepljene, dapače čak i glupe, kada su muškarci u pitanju. Kako smo samo (često) slijepe kraj zdravih očiju! Kako ne vidimo sve te mane i kako nađemo sva ta opravdanja? Vječno mi o nekim prinčevima, a jedva da žabu stignemo poljubiti. Ili, prosto, ne znamo biti same! Možda tu samoću smatramo osobnim porazom i neuspjehom?
I što točno imamo od te naše mašte i (ne)realnih očekivanja? Od te vjere u ljubav, u tu uzvišenu, čarobnu ljubav, od te nade da će biti bolje? Nemamo apsolutno ništa! Pretvaramo se na počecima tih veza i vezica, dok nekoga ne „upecamo“, a onda zaboravimo tko smo i što smo, pa kad nas realnost opali po čelu unezvijereno gledamo kuda pobjeći. Kvragu, grozno je shvatiti da to što imamo nije baš ono što bi trebalo biti! I? Što sad!?
Koliko dugo je preporučljivo čekati na neko „poboljšanje“ u vezi? Dok nam ne postane svejedno ili, brže- bolje, bjež’ kud koji, mili moji! Koliko treba čekati da se karte otkriju? Mjesec, dva? Godinu ili dvije? Taman dok se ne naviknemo na taj glupi suživot u kojem mahom ima malo sretnih.
Jesmo li ikad spremni otvoreno razgovarati o svemu, bez tvrdoglavosti, bez osude, bez optužbi, predbacivanja ili povišenog tona?
Znamo li uopće razgovarati!?
Jesmo li ikad spremni potražiti pomoć, kao što su je potražili stvarni likovi iz gore navedene knjige?
Previše je pitanja. Znate li odgovor na njih?
Znate li što je stabilna, zdrava veza?