Novi film maga sedme umjetnosti koji nam je podario niz radova educirajući nas i zabavljajući godinama, učeći nas slobodi i nesputanosti stvaranja, igra u Cinestaru.
Uživao sam i ranijih godina gledajući filmove ovoga Teksašanina koji nas je i prije znao oduševiti lakoćom stvaranja filmova koji su progovarali o- slobodi. Slobodi da se, ne ustežući, progovori i o teškim temama i dilemama koje muče čovjeka dvadesetog i/ ili dvadesetprvog stoljeća na duhovit i pametan način. Neke stvari ostale su iste. Kakvi smo jedni prema drugima, kako to uobličiti u smislenu cjelinu, umjetničku i/ ili svakodnevnu? Naizgled složena struktura „tjera“ gledatelja da se potrudi, da ima neko predznanje o temi koju obrađuje Anderson. Osobno su mi najdraži “The Life Aquatic With Steve Zissou” ili “Panika pod morem” i “The Grand Budapest Hotel”. Posebno ovaj potonji. Tjera nas Gospodin Anderson da se kroz smijeh zamislimo nad sudbinom čovjeka u sudbinska vremena (a koja to nisu?) ali i da se vratimo (ili ih otkrijemo) veličinama kao što su Cousteau ili Zweig. Ali i još mnogim stvarima. Lijepi i pametni filmovi, puni fine i grube ironije, referenci na neko drugo vrijeme i vrijednosti koje bi trebale činiti današnje društvo, vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom. Suosjećajnim za probleme drugoga.
Francuska depeša „ljubavno je pismo“, kako su to mnogi kritičari istaknuli, nečemu što nam u ovo EPP vrijeme najčešće nedostaje, a to su istina i poezija života samoga. Života koji nije u kavezu pa bio on i zlatni. I koji ti omogućuje da „pjevaš“ samo ono što ti netko, tko je taj kavez iz(g)radio, dopušta. To nije samo sloboda pisane ili izgovorene riječi, sloboda novinarstva. Tu je riječ o slobodi uopće. Snimljeno uz veliki trud koji su odradili članovi scenografskoga i kostimografskog tima. A posebno glumačkoga. Od Benicija Del Tora i Adriena Brodyja, preko Tilde Swinton i Frances McDormand. Od legendarnog Billa Murraya do odličnoga mladoga Timotheeja Chalameta. I niza drugih. Dijalozi su izvanredni. Kao i glazba. Sjetimo se samo soundtracka u “Panici pod morem” (Bowie na portugalskom). Valja spomenuti i naratoricu. Anjelica Houston. A i malu veliku ulogu Willema Dafoea. Što me opet podsjetilo na sličnost s “Budapest Hotelom”.
U svakom slučaju, opravdano bi bilo da ova struktura finoga filmskoga i umjetničkoga tkanja osvoji i srce glasača Akademije jer je ovo film koji nije rađen da dobije Zlatni kipić ali ga svakako zaslužuje. Wes Anderson dobivao je i priznanja za svoje ranije radove. Spomenimo još neke. Fantastični Gospodin Lisac i Pseći Otok. Koji su također fantastični. Valja ponovno pogledati i Andersonove rane radove. Obitelj čudaka i Rushmore. Oni koji nas uče ljubavi i miru, uče nas da budemo bolji. Davno su rekli „oni“ iz naslova recenzije. Make laugh, not war. I ljubav, i ljubav… I ovakvi filmovi.