U ponedjeljak, 8. studenog smo u zagrebačkoj Tvornici kulture bili u prilici svjedočiti jednoj pravoj jazz poslastici. U sklopu 13. Zagreb Jazz Festivala (JAZZG) nastupila je doslovno, kako joj i ime kaže, supergrupa – Jazz/Takes Supergroup.
Skupina je to sastavljena od vrhunskih jazz glazbenika koji su okupljeni pod vodstvom danskog pijanista i kompozitora Nielsa Lan Dokya. Osim njega u bendu su i saksofonist William (Bill) Evans, basist Darryl Jones i bubnjar Harvey Mason. Puno bi nam i prostora i vremena oduzelo kada bi nabrajali s kim su i u kojim su sastavima ova imena sve nastupala, ali ukratko, od Stinga do Milesa Davisa, od Pata Methenyja preko B.B. Kinga i Erica Claptona do Herbieja Hancocka i Neila Younga, da spomenemo samo neke od najpoznatijih. Stvarno je vrlo širok dijapazon izvođača s kojim su ovi velikani jazza surađivali u svojim karijerama.
Dobro ispunjenu Tvornicu kulture na početku je pozdravio organizator Zagreb Jazz Festivala, Dražen Kokanović i zahvalio se svima koji su pripomogli u (dugogodišnjem) održavanju festivala, a nakon njega bez velike pompe na pozornicu izlazi supergrupa. Ovaj bend već godinama održava cikluse koncerata u Louisiana Museumu of Modern Art u Kopenhagenu, a nedavno su krenuli i na svoju europsku turneju.
Niels Lan Doky (koji je usput rečeno prozvan i najboljim pijanistom svoje generacije) pokušao je objasniti stvaranje ovoga benda slijedećim riječima: “Godinama sam eksperimentirao s uvođenjem novina u standardni jazz repertoar jer skladbe koje nazivamo jazz standardima uglavnom su pop pjesme iz 1930-ih i 1940-ih koje su – strukture tih pjesama – jazz glazbenici u to doba svirali koristeći ih kao bazu za vlastite interpretacije i improvizacije. Te jazz verzije pop pjesama s vremenom su postale tako dobre i uspješne da su zapravo nadvisile izvorne verzije. Danas većina ljudi nije upoznata s izvornim verzijama tih jazz standarda, ali svi znaju razne naknadne verzije. To je dobro jer to su sjajne skladbe koje svakako zaslužuju biti svirane iznova i iznova. Istodobno, uvijek sam osjećao da je to pomalo čudno jer uvijek se nešto mijenja. Publika zna o kojim se pjesmama radi kad ih izvodite. Zato godinama pokušavam osmisliti aranžmane pjesama koje publika poznaje, jer jazz standarde znaju samo oni koji slušaju jazz. Zato sam godinama izvodio jazzističke verzije pjesama Michaela Jacksona, Erica Claptona, Petera Gabriela, Doobie Brothersa, Princea i ostalih glazbenika, ali u novije vrijeme počeo sam konceptualizirati više pjesama i počeo sam obrađivati mnoge druge pjesme koje obuhvaća žanr jazza”.
I upravo je ova turneja donijela nešto novo u repertoar benda iako se i dalje na svoj način bave jazz obradama popularnih rock pjesama na svoj način. Koncert u Tvornici kulture otvorili su ipak jednom vlastitom kompozicijom (Billa Evansa) “Dixie Hop” u kojoj su odmah na početku pokazali ponaosob svu svoju virtuoznost, suptilnost i sviračko umijeće, a nakon nje krenuli su u vrlo zanimljivu obradu Nirvane i “Smells Like Teen Spirit”. Svaki od glazbenika daje svoj maksimalni obol u ovim zanimljivim obradama, a slijedi još jedna vlastita stvar (Nielsova) “Sex Pots”. Bend i njegove mogućnosti do sada smo upoznali, a nakon toga slušamo obradu Sealove “Kiss From the Rose” i zanimljivu i iznenađujuću obradu Soundgardena “Black Hole Sun”. Bill Evans možda je i najživlji i najrječitiji pa najavljuje svoju odličnu stvar “Hearts of Havana” koju je posvetio mladim talentiranim kubanskim glazbenicima koji iako nemaju iPhone, tablete i laptope, imaju glazbu koja im je sve u životu. Odlična stvar.
“Dancing Barefoot”, jedna od najboljih stvari Patti Smith s njenog albuma “Wave” zatvara oficijeli dio koncerta na fantastičan način, a vrlo brzo slijedi i prvi dodatak na kojemu smo dobili Miles Davisovu “Jean-Pierre” s njegovog albuma We Want Miles na kojoj je svirao i Bill Evans, a upravo u toj stvari on je i s publikom ostvario divnu konekciju. Stingov veliki hit “Straight to my Heart” dobili smo kao drugi dodatak i to je bilo sve za ovu divnu večer.
Predstavili su nam se svi u najboljem svijetlu, Niels kao fantastičan pijanist i veliki gospodin, Bill kao veliki saksofonist i najživlji u bendu, a fantastična ritam sekcija koju čine Darryl Jones (koji nije slučajno već tridesetak godina basist Rolling Stonesa) i Harvey Mason, koji je netko tko je svirao bubnjeve na možda i najvećem broju svjetskih hitova, a da to niste znali, su definitvno temelji ovoga benda. Više od sat i pol vrhunske svirke dobili smo u Tvornici kulture od vrhunskog benda koga čine imena koja nemamo tako često priliku slušati kod nas. U svakom slučaju opravdali su svoje ime supergrupe. Zagreb Jazz Festivalu želimo u svakom slučaju još puno izdanja i puno uspjeha, a i ovo izdanje nudi još fantastičnih koncerata pa se nadam da ćemo i dalje uživati.