Rubrika “Taj film (ne)ćeš gledati”, koju realiziramo ususret 2022., godini kada će se dogoditi Sight & Sound Poll, odnosno novi dekadni odabir najboljih filmova svih vremena, kako od strane kritike, tako i redatelja.
Na red je došla Je Veux, odnosno Željka Veverec koju ovoga tjedna, odnosno u četvrtak, 10. veljače očekuje veliki koncert u Vintage Industrial Baru, povodom izlaska albuma “I Glow” na vinilu. Ulaznice za koncert su u prodaji po cijeni od 70 kn dok će na dan koncerta biti 80 kn. Dostupne su na prodajnim mjestima Eventima i Entrija. Tako se Željka priprema za koncert uz filmove, odnosno sastavljajući listu najdražih filmova, no, kaže, da zadatak nije bio nimalo lak.
“Zaista težak zadatak, sofijin izbor i sad mogli bismo kukati nad činjenicom da od svih tih prekrasnih filmova moram izabrati deset, ali recimo da je ovo deset za danas, na kraju krajeva radili su to i bolji od mene”, kaže Željka.
1. Robert Wise: Moje pjesme, moji snovi (The Sound of Music, 1965.)
Krenut ću s filmom koji mi je obilježio djetinjstvo jer sam ga kao djevojčica gledala nekoliko puta, čak sam ga gledala u kinu Europa iako je film iz 1965. “The Sound of Music” ili “Moje pjesme, moji snovi”, film koji me je očarao kao dijete glazbom i pričom iako nisam sigurna da sam tada razumjela pozadinu svega i cijele priče, ali znam da mi je scena u krevetu s Julie Andrews bila jedna od najdražih. Sanjala sam da imam takvu dadilju s kojom bih onda pjevala My favorite things i koja bi me uvijek oraspoložila kad bih se bojala. Film koji budi puno emocija i dan danas kada ga gledam, a moram priznati ako se pojavi na TV-u, opet ga gledam.
2.Joseph L. Mankiewicz: Sve o Evi (All About Eve, 1950.)
Onda odrastemo i sretnemo Bette Davis, genijalnu glumicu koju sam, mislim, prvi puta gledala u “Malim lisicama”, isto genijalnom filmu i ona te povuče dalje, tražiš ju i nađeš u “Sve o Evi”.To je fim o kazalištu, a što je kazalište nego život, to je film o ljudima, odnosima, koji su možda specifični za jedan svijet kazališta ili filma, ali tim više genijalan film jer sam ga voljela i onda kada ništa o tom istom kazalištu nisam znala, a onda još više kada sam se upustila u njega, dok bih danas u svojim 40-ima mogla unedogled vrtiti tu čuvenu scenu u kuhinji kada Margo Channing (Bette Davis) izgovara čuvene istine o ženama i muškarcima. Koji dijalozi, koji monolozi, koji glumci – nemam što reći nego pogledajte “Sve o Evi” – negdje ćete naći i sebe.
3. Oliver Stone: Rođeni ubojice (Natural Born Killers, 1994.)
Bila sam srednja škola, ne znam tko mi je savjetovao da posudim taj film u videoteci? Da, imali smo VHS kasete i gledali smo filmove i imali člansku iskaznicu. Tako sam posudila “Rođeni ubojice” i totalno su me obuzeli. Nakon tog filma stvarno sam se osjećala kao da me netko šakom pogodio u trbuh i činilo mi se da je sav moj bijes sadržan u tim neobično nemilosrdnim ljubavnicima koje sam nekako potajno i obožavala. Uf, bila je to baš eksplozija, a onda još i taj soundtrack koji te ponese uz svo to nasilje, onak’, rekla bih neka doza filmskog rock and rolla i evo moram priznati tad sam ga kao tinejdžerica pogledala par puta, a sad već neko vrijeme stvarno nisam naišla na njega i ne znam kako bi bilo da ga opet gledam. U svakom slučaju film koji ne ostavlja nikoga ravnodušnim.
4. Sidney Lumet: Serpico (1973.)
Prije nego sam pogledala film pročitala sam nešto o njemu i moram priznati da me ništa u toj priči nije nagovorilo na film i nisam nanjušila ništa što bi me očaralo. Ne znam iz kojeg razloga, ali desilo se nešto potpuno drugačije. Ta slika, taj junak, te ulice, grad, njegov stan, ne znam, cijela atmosfera toliko me uvijek ponese i ne mogu objasniti tu istovremenu sirovost i toplinu, stalno neki rub ljudskosti i nekog herojstva. “Serpico” je zakon – Pacino u jednoj od svojih maestralnih uloga.
5. Billy Wilder: The Apartment (Apartman, 1960.)
Mislim da sam pogledala sve filmove Billyja Wildera i umjesto “Apartmana” tu bih jednako mogao stajati genijalni “Neki to vole vruće”, ali ipak biram “Apartman” jer taj ljubavni dvojac Jacky Lemmon i Shirley MacLaine uvijek povezujem s Billyjem Wilderom i njegovim famoznim komedijama. “Apartman” je duhovit, topao, toliko dobro smišljen i onda toliko dobro odigran od njih dvoje da poželite biti susjed tom simpatičnom i nesretnom C. Baxteru. Preporučila bih ga baš za neke praznike, kad ste doma, slobodni uz čaj i kolačiće. Ma možete ga gledati uvijek, ali pazite, postoji velika vjerojatnost da se zaljubite u Jackyja Lemmona i Shirley MacLaine, ako već niste.
6. Michael Haneke: Benny’s Video (Bennyjev video, 1992.)
Samog Hanekea upoznala sam tek negdje s reemakeom “Funny Games” i onda sam počela malo gledati njegove filmove i kakva je to filmoteka – preporučam, ali odmah i napominjem treba imati želudac, no ako ste pogledali “Paklenu naranču”, “Psi od slame” pa i njegove “Funny Games”, možete se priključiti ovom nizu. Jedan takav film za koji definitvno treba imati želudac je i “Benny’s Video” iz 1992. koji me je prvi totalno pokosio. Kao i uvijek Haneke postavlja pitanja na koja nisam sigurna da imamo odgovor ili ga možda ni ne želimo čuti i postavlja likove u takve situacije koje nas često uznemiruju, koje ne možemo shvatiti ili se pak bojimo da bismo se možda i mi mogli naći u njima. Gledajući “Bennyjev video”, ali i njegov debitantski film “Sedmi kontinent” iz 1989., osjećam laganu jezu. U svakom slučaju pogledajte “Bennyjev video”.
7. Sidney Pollack: Tootsie (1982.)
Možda će neki reći da Sydney Pollack ima puno boljih filmova (i konje ubijaju, zar ne? I ja jako volim) ali naprosto obožavam “Tootsie”. Komedija koju mogu gledati jako često i kada bih birala film koji me može izvući iz nekog lošeg raspoloženja ovaj bi bio na samom vrhu tog popisa. Ova komedija toliko je slojevita što možda na prvi pogled ili prvo gledanje filma nećete primijetiti osobito ako ga gledate samo kao zabavu subotom uvečer, ali već činjenica da je jedan Dustin Hoffman koji glumi umjetnika, glumca, redatelja, posrnuo i morao da bi preživio obući suknju tj. glumiti da je žena, otvara vrlo zanmljive rasprave koje su nažalost još i danas prisutne u društvu. Pitanja koja otvara Pollack su pitanja što je umjetnost, uspjeh, položaj žena u show industriji, nemogućnost izražavanja, seksizam, odnos muškaraca i žena kako u vezi tako i općenito… Mogli bismo sad nabrajati podosta stvari i ne bih voljela glumiti filmskog kritičara, samo ću još spomenuti briljantnu Terry Gar koja u ovom filmu glumi najbolju prijateljicu glavnog protagonista, koja je odigrala niz fantastičnih uloga, ali ovdje je jednostavno toliko sjajna da ako ništa drugo izazivam vas da pogledate “Tootsie” zbog nje. Oduševit će vas cijela glumačka postava i priča i igra uz koju ćete se smijati i možda pustiti koju suzu. Čini mi se da je ovo jedna od onih komedija koja je prerasla svoj žanr i žao mi je što se nažalost takve dobre komedije više ne snimaju.
8. Ingmar Bergman: Persona (1966.)
Sigurno sam i nekad ranije na televiziji uhvatila tog opasnog gospodina, ali on mi u ranim godinama nije značio ništa. Moram priznati da sam tek negdje na faksu počela gledati njegove filmove i tada mi je bio apsolutno naporan i dosadan. Čitala sam svašta o Bergmanu, znala sam da bih ga kao trebala voljeti, ali nije išlo. I onda dođeš u te neke 30. i kreneš prema životu na neki drugačiji način, imaš neko drugo iskustvo i najednom gledaš Bergmana i sve ti je jasnije, likovi imaju tvoje probleme i nedoumice i shvatiš da je za jednog takvog filmaša potreban život. Tako se dogodilo da sam negdje u 30-ima naletjela na “Personu” i već prva slika – ostaješ miran i čekaš i tako prođe cijeli film, a onda se još u jednom trenu zapitaš kako je moguće napraviti ovakvu fotografiju i kako je moguće da scena traje toliko dugo i u njoj Bibi Andersson samo prepričava svoju seksualnu fantaziju i ti vidiš sve? Nevjerojatno! Cijela estetika tog filma je sjajna, no neću vam reći gledajte “Personu” ili uopće Bergmana, nekako vjerujem da svatko ima svoj tajming kada se treba upustiti u Bergmana.
9. Braća Coen: Fargo (1996.)
Bila je to baš neka prava ludnica za njima kad su izašli sa svojim filmovima i kad su se braća Coen pojavila sa svojom estetikom. “Fargo” je bio baš drugačiji, danas se čini kao da je to što danas mnoge stvari percipiramo kroz jedan dio njihovog crnog humora i razbacujemo se citatima iz njihovih filmova u pop kulturi sasvim normalno, ali zapravo bilo je to nešto novo. Bio je to okrutni “Život na Sjeveru” još pomaknutiji nego smo mogli zamisliti, ali sjajan. Kad sam pogledala “Fargo” sjećam se tog nekog uzbuđenja i zbunjenosti i želiš se smijati, a zapravo trebao bi pozvati pomoć jer stvari nisu smiješne ili možda ipak jesu? Danas mislim da svi više manje poznaju opus braće Coen – meni je i “Veliki Lebowski” jako drag, ali mislim da je sve krenulo s “Fargom” i otisnuo je poseban trag koji će kasnije biti prisutan u svim njihovim filmovima više-manje, tako da je “Fargo” bio pravo iznenađenje i osvježenje kad se pojavio i danas je super film.
10. Woody Allen: Annie Hall (1977.)
Neizostavni Woody Allen spada u onu kategoriju da sam pogledala skoro sve njegove filmove i taman kad sam mislila da se ponavlja izbacio je “Match Point” i pokazao da je odličan redatelj u svakom smislu (ne ulazim u njegov privatan život, nek’ institucije rade svoj posao) i vratio se ponovno na svoju estetiku. “Annie Hall” jedan od onih filmova koji vas obilježe, čije rečenice godinama poslije citirate, pokušavate nositi odjeću baš kao Annie i tražite nekoga tko bi vas spasio od pauka usred noći. La di da la di da la.
10. John Schlesinger: MIdnight Cowboy (Ponoćni kauboj, 1969.)
Ne znam trebam li krenuti od glazbe koja je genijalna ili tog naivnog mladića Joea Bucka koji traži sreću u New Yorku ili se samo zaustaviti na tom neobično fantastičnom odnosu dvojice muškaraca koji su Jon Voight i Dustin Hoffman tako odlično dočarali. U svakom slučaju, jedan od onih slatko-gorkih filmova koji vas u isto vrijeme nasmiju i rasplaču, a ponekad se nađem u situaciji da se osjećam kao Dustin Hofmann u autobusu na kraju filma koji plače i kaže „evo me, idem u Floridu, boli me noga, guzica me boli, pluća me bole, lice me boli i kao da to nije dovoljno – upišao sam se u gaće – raspadam se”. Moje grozno parafraziranje jedne od scena može vas samo navesti da pogledate kako to stvarno izgleda i zvuči.