Kako naučiti gledati „svoja posla“?

Autor

KATEGORIJA

PODIJELI


Jedna od neprocjenjivih stvari koje nam služe u životu zove se: „Gledati svoja posla“. Ne znam je l’ se na taj stupanj osobnog razvoja dođe s godinama života, karakterom, stjecanjem životne mudrosti ili pak vlastitom inercijom tipa: „Boli me ku&ac za sve“.

Ono što mogu sa sigurnošću reći je da pojava „gledati svoja posla“ postala izuzetno rijetka, postala je iznimka. Svjedočim tome svaki dan. Puno sam u kontaktu s ljudima, razgovaram s njima, slušam ih, upijam i redovito se iznenadim.

U interakciji s drugima, shvatila sam da najmanje saznam kroz priču o njima, o njihovim strahovima, osjećajima, idejama, ciljevima, a puno više saznam o nekim trećim osobama koje nisu s nama u društvu. Dapače, često na kavi o trećoj osobi saznaš i više nego što ta osoba vjerojatno zna i sama o sebi. Fascinantno mi je koliko ljudi utroše vremena, energije i truda baveći se ljudima oko sebe. Obrazlažu kako je dotična trebala ovako ili onako, kako je pogriješila, kako tako nije trebala i naravno neizbježno, kako bi mi sami u toj situaciji napravili sasvim drugačije, puno bolje…

Naravno!

Rekla bih za sve takve – lako je tuđim po koprivama mlatiti!

Jasno, uvijek smo puno pametniji za onog drugog, a sebe ne vidimo.

A naši problemi!?

Pomislim da se ustvari niti ne želimo vidjeti jer lakše je rješavati tuđe probleme, baviti se tuđim brakovima, djecom, općenito životima, a istodobno zatvaramo oči pred svojim životom koji nam se naočigled urušava kao kula od pijeska.  Sve češće izbjegavam takve razgovore, ne pristajem na to da ih slušam, sudjelujem u njima i trujem svjesno samu sebe temama od kojih nemam ništa korisno, ništa konstruktivno. Ne da mi se više, umorna sam od ispraznih priča i od pretakanja iz šupljeg u prazno.

Istodobno postajem svjesna toga da je krug ljudi koji me okružuju sve manji i manji. Čim izjavim da mi se ne priča, niti ne sluša o osobi koja nije tu, da me ne zanimaju njeni problemi, a istovremeno sam svjesna činjenice da imam na gomile svojih sranja, problema, jebenih strahova koji me paraliziraju u nekom sljedećem životnom koraku.

Nije to ništa extra, svi se manje više vrtimo u istom osobnom kaosu.  Razlika je jedino u tome što su jedni svjesni svojih cirkusa, suočavaju se s njima. Rade, čitaju, educiraju se, postavljaju ciljeve i idu k njima… Ukratko, bave se sami sobom i gledaju svoja posla.

A postoje i ovi drugi koji, nažalost, žive vrlo nesvjesno baveći se svima oko sebe, zadirući u tuđe živote, kopajući po njima kao da sutra ne postoji, a ne vide svoj jadan život. Ili, jednostavno, niti ne žele vidjeti, niti sebe, a još manje svoj život jer buđenje često zna boljeti i biti vrlo neugodno.





Link originalnog teksta

Autor

PODIJELI