Borim sa sobom da živim svjesno i koliko god se trudila kapituliram svako malo. Pogubim u danu, u trenutku. Nekad niti ne znam u čemu, ali se izgubim u raznim distrakcijama koje nam nudi ovo novo doba.
Boriti se je vrlo teška i mučna riječ, ali kad je u pitanju svjesno življenje to je baš prava riječ, ponekad čak i preblaga za dostići to stanje – stanje svjesnosti življenja. Iskreno budem ljuta na sebe, zamjerajući samoj sebi, jer već odavno jako dobro znam koji je smisao dana i života za mene. Što je ono što je ispravno i kako bi se zaista trebalo živjeti, ali ne, ja opet po svom, kao pas kojeg pustiš s lanca pa bezglavo trči amo tamo.
Gdje mi prolazi vrijeme?
Nisam jedina.Tako živimo manje-više skoro pa svi, često u istom kolu, i kao hrčci trčimo i okrećemo ga, vrteći se najčešće nigdje, a mislimo da idemo svugdje. Kad dođem iz svog stanja nesvijesti u stanje svijesti zapitam se često gdje mi prolaze dani, gdje mi prolazi vrijeme, na što ga trošim? Bez obzira na beskonačno mnogo ciljeva koje sam si postavila ja i dalje gubim puno vremena na gluposti – i to sasvim nesvjesno, kao da imam vremena beskonačno puno.
Samo je pitanje kako će tko svoje vrijeme iskoristiti.
Evo, danas sam valjda po tisućiti put opet zapitala sebe gdje mi je prošao dan i na što sam ga ustvari potrošila. Kad sam sve zbrojila i oduzela, shvatila sam da većinu slobodnog dana, što me posebno ljuti, provedem s mobitelom u rukama pregledavajući društvene mreže. Virim u tuđe živote nesvjesno ih analizirajući i podsmjehujući im se, umjesto da se bavim svojim. Ali ne, tuđe dvorište je uvijek zanimljivije, a u mom smeća da te glava zaboli.
Zombi
S tom kutijom u rukama osjećam se kao zombi, jer kad i sama nekog takvog vidim, prvo mi padne na pamet upravo to – zombi.
Teško da smo svjesni količine vremena koje provedemo s telefonom u rukama. Mogu čak reći i nikako nismo svjesni. Uvijek nađemo opravdanje: evo samo da vidim ovo, pa još samo da pogledam ono. Sat, dva, tri prođe samo tako – zaista, uludo potrošeno vrijeme, a nisi se ni okrenuo, kako bi se ono reklo.
Opet, u vlastitoj nesvijesti života, ležim na kauču i buljim u TV gledajući neki psihološki triler gdje su mi živci još napetiji nego inače. Fino ležim, naravno da nešto žvačem, širim guzicu i trošim vrijeme na NIŠTA! I tako krene, jedan film, pa još jedan, onda još jedan prije spavanja u krevetu… I što!? Opet ode nekoliko sati potrošenih na ništa. Buljenje u kutiju!
Kad se odmaknem od cijele situacije i sve realno sagledam, poludim na samu sebe jer sam svjesna da sve to vrijeme mogla utrošiti na hodanje – napraviti nešto dobro za sebe, svoje tijelo i psihu. Mogla sam za to vrijeme čitati i oplemeniti svoj rječnik, naučiti nešto novo, mogla sam pisati, družiti se s prijateljima…
Za sve to uzalud utrošeno vrijeme, mogla sam napraviti svašta korisno, a napravila sam ništa konstruktivno, ništa kvalitetno i to stanje života, kao po nekom autopilot,u me raspali do kraja.
Baš budem ljuta na sebe.
Nisam jedina, puno nas još tako živi. Bit ću slobodna pa reći i većina.
Živjeti svjesno?!
Ima i onih drugačijih koji svaki trenutak svog dana iskoriste vrlo korisno i kvalitetno, osobno, takvima se divim i iskreno želim jednom biti poput njih. Nekad mi ide bolje, nekad mi ne ide nikako. Nije lako živjeti potpuno svjesno, ali važno je truditi se, raditi na tome da se osvijesti svaki trenutak dana.
Imam oko sebe ljude koji se protratili 40-50 godina života samo tako, kao da su potrošili 4-5 minuta bez da se okrenu ili zapitaju što i kako mogu bolje, drugačije? Jednostavno, žive iz dana u dan, iz trenutka u trenutak, bez plana i bez cilja i njima je dobro. Možda čak i nije, ali su se uvjerili da im je dobro.
Meni nije. Nisam zadovoljna kad pola dana provedem beskorisna ležeći na kauču i prelistavajući društvene mreže, gledajući TV s glavom u frižideru. Nabere se tu po par sati. Zapitam se što sam sve mogla za to vrijeme napraviti? Na nešto što me usrećuje, oplemenjuje? Na nešto što puni dušu i tijelo? Gdje bi nam bio kraj?
Ali ne, bitnije je imati mobitel pola dana u rukama i zanovijetati kako nemamo vremena za čitanje, tjelovježbu, druženja… Imamo, imamo jebenog vremena, samo je pitanje što nam je trenutni prioritet u životu.