Bježanje od vlastitih misli, osjećaja i samih sebe
Sa svih smo strana obasuti savjetima što i kako bi trebali da se približimo ljepšoj, boljoj i produktivnijoj verziji sebe, ali da ipak ostane dovoljno prostora za proizvode i usluge koji nam navodno trebaju, a obećavaju bolji osjećaj i izgled. Shopping je postao hobi. Mobitel je alat za distrakciju. Hrana se koristi kao utjeha i zamjena za procesuiranje emocija. Teško je vidjeti čovjeka koji prilikom nekog čekanja ne šalje poruke ili ne upućuje pozive. Bezbroj je sličnih primjera koji pokazuju da se velikim brojem aktivnosti okupiramo i koristimo užurbanu rutinu kao pokušaj izbjegavanja vlastitih misli. Pokušaj izbjegavanja teških pitanja, analize svog života i smjera kojim se ide te slušanja i promatranja znakova koje nam tijelo poručuje.
Ljudi bježe od samoće i tišine kako ne bi čuli vlastite misli. Kako si ne bi dopustili da osjećaji izrone na površinu. Kako ne bi preintenzivno doživjeli trenutak u kojem se nalaze. Povlačenje u tišinu je važno.
Distrakcije
Bježanje u društvo, bilo virtualno ili stvarnih ljudi, bijeg u radoholičarstvo, u obveze i samonametnute aktivnosti, iako društveno opravdano, a ponekad, poticano i pohvaljivano, i dalje je pokušaj bijega od samog sebe. To je bitka koja se ne može dobiti jer čovjek ne može pobjeći sam od sebe. Dokle god to pokušava, sam je sebi najveći neprijatelj. Umjesto da se suoči sam sa sobom, prihvati tišinu u svom životu, usmjeri svoju pažnju prema unutra i postane sam sebi najbolji prijatelj.
U svijetu gdje su vanjski podražaji toliko snažni i česti da utječu na naše raspoloženje, sliku o sebi i način življenja, redovito povlačenje u sebe, u tišinu i svjesno odabranu osamljenost, stvara prostor da ponovno čujemo svoj glas. A često nije ugodno ni lako što ćemo čuti. Što će izići na površinu i preplaviti nas poput toga da se osjećamo usamljeno, prazno, nesretno. No, nužno je jer koliko god da se bavili vanjskim svijetom, sređivali ga, mijenjali poslove, gradove i ljude oko sebe. Sve dok nećemo moći sjediti sami sa sobom, u miru i tišini, nećemo moći graditi kvalitetne, podržavajuće i ispunjavajuće odnose s drugima.
Od čega bježite?
Potiskujete li svoje osjećaje jer nije primjereno biti ljut ili tužan? Poklanjate li pažnju tuđim životima izbjegavajući svoj? Bježi li vam fokus na tuđe savjete umjesto da slušate sebe? Racionalizirate li svoje izazove potiskivajući osjećaje? Kada utišate tuđe glasove i vanjski svijet, koliko tišine možete podnijeti? Donosi li vam ona mir i odgovore ili bježite od nje k vanjskoj buci koja privremeno utišava vaše misli i nudi nove informacije. No, one nam ne trebaju jer zapravo težimo miru i jasnoći.
Mir i tišina su dragocjeni. Možda mislimo da se želimo osjećati neprestano sretno, uzbuđeno i euforično, no to nije moguće. Ta su stanja prolazna. Težimo miru jer se u njemu rađa vjera u sebe, snaga za nošenje s izazovima, povećava samosvijest te razvija nova perspektiva života.
Povezano: Zašto je važno provođenje vremena u samoći na nekom novom mjestu