Pretposljednji ovogodišnji biser iz Royal Opera House u Londonu u kojemu su mogli uživati poklonici glazbe iz cijeloga svijeta.
Opera u tri čina za koju je libreto napisao Francesco Maria Piave donosi nam priču koja nam je poznata iz djela Alexandrea Dumasa, Dama s kamelijama, a koju je veliki i rado čitani i ekranizirani pisac djelomice napisao i iz vlastitoga iskustva s jednom pariškom kurtizanom. U Verdijevu djelu nositeljica radnje jest upravo kurtizana Violetta koja uživa u životu, zabavljajući se i trošeći ga kao da sutra ne postoji. Na jednoj od svojih zabava sreće Alfreda i zaljubljuje se u njega. Međutim, otkriva nam drugi čin, sreća ne traje dugo jer troškovi se gomilaju, a novac curi kroz prste. Alfredov otac susreće Violettu i zahtijeva prekid njene veze zbog koje je ugrožen predstojeći brak Alfredove sestre. Za Violettu to nije samo prekid veze već i pitanje života i smrti no ipak, pritisnuta sa svih strana, donosi odluku koja će se pokazati fatalnom.
Treći čin donosi nam rasplet ove tragične ljubavi a u njemu (činu) otkrivamo da za ljubav nikad nije kasno i da ona uvijek pobjeđuje i opstaje. Planovi Alfreda i Violette su uzaludni jer biološki i medicinski razlozi ne priznaju ljubavničke i umjetničke. U glavnoj ulozi pojavljuje se izvanredna Pretty Yende, južnoafrička diva koja je pjevala na važnim pozornicama poput Metropolitana ili La Scale, a u svoj raskoši svoga vokala predstavila se i u Royal Opera House u britanskoj metropoli. Znalcima je poznato kako svaki čin velikoga Verdijeva djela donosi različite pristupe i tehnički i dramatski a sve ove izazove Pretty je svladala fantastično. Kolorature iz prvoga čina smjenjuje dramatika drugog i krhkost u trećemu. U svakom ovom zadatku glazbenica je pokazala bravuroze koje su na kraju nagrađene dugotrajnim pljeskom i ovacijama. Dubinu osjećaja žene koja obožava život i voli bez ostatka poznata je (u životu) rijetkima.
Rijetka su ovakva djela i iznimni su ovakvi likovi. Osim iznimne Pretty Yende valja spomenuti i Stephena Costella u ulozi Alfreda Germonta te, posebno, Vladimira Stoyanova koji je pjevao ulogu njegova oca Giorgija.. Dirigirao je odlični Talijan Giacomo Sagripanti kojega smo mogli čuti i vidjeti u, uvijek korisnim, edukativnim stankama između činova, a koji nam je pojašnjavao dubine djela njegova sunarodnjaka. Redateljica je Barbara Lluch prema režiji Richarda Eyrea od prije nekoliko desetljeća. Zbor, glumci i plesači, a pogotovo orkestar bili su na visini ovoga zahtjevnoga zadatka. O scenografiji, a posebno kostimografiji ne treba trošiti riječi. Snaga ljubavi je velika kao i snaga ovoga djela koje pjeva o ljubavi.
Posljednji u nizu glazbeno-scenskih događaja iz Royal Opera House, a koji će moći vidjeti i gledatelji u Cinestaru bit će Labuđe jezero Petra Iljiča Čajkovskoga, a izvedba je predviđena za 19. svibnja.