Maja Bachler, sociologinja i slikarica, umjetničkoj sceni poznata od ranije svojim zadnjim likovnim ciklusom „La Folie“. Diplomirala je sociologiju na Filozofskom fakultetu i likovnu kulturu na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer slikarstvo.
Sociologija i slikarstvo? Moram priznati da je to jedan zanimljiv spoj. Koliko ti sociologija pomaže u slikarstvu i obrnuto?
Premda se na prvu pomisao doima da su sociologija i slikarstvo poprilično nepovezane discipline, to ustvari nije baš tako. Sociologija se bavi društvenom stvarnosti, svim pojavama i promjenama u društvu. Svaki aspekt društva može biti polje interesa sociologije. To se odnosi i na samo slikarstvo, odnosno umjetnost.
Vrlo je zanimljivo pratiti razvoj slikarstva kroz stoljeća. Lako je uočiti da se slikarstvo koje je nastalo prije tisuću godina poprilično razlikuje od, primjerice, renesansnoga. Naime, kako su se mijenjala društva i društveni konteksti, tako se modificirala i umjetnost, nastajali su i nestajali brojni umjetnički stilovi i pravci.
Prilikom promatranja društva i koristeći se sociološkom imaginacijom mogu jasnije detektirati i objasniti određene društvene pojave. To se, dakako, odražava i na moje umjetničko stvaralaštvo. Umjetnost uvijek nastaje u određenom društvenom kontekstu, ali može biti i kritika društva u kojemu je nastala. Zbog toga, sociologija mi služi kao vrlo moćan alat prilikom razrađivanja ideja i nadahnuća za slikarske radove i cikluse.
Ti i ja imamo jednu zanimljivu poveznicu – konje. Nisam skrivala svoje oduševljenje jednom od tvojih slika – Horseplay. Odakle ta fascinacija konjima?
Konji su životinje koje su uvelike obilježile jedan veći period moga života. Fascinacija konjima u djetinjstvu prerasla je u aktivno bavljenje jahanjem, a time i kupovinom prve kobile. Nakon toga počela sam se baviti preponskim jahanjem, a to je razdoblje obilježio jedan moj nevjerojatni konj, imenom Picasso. To je bio konj vrlo osebujnog karaktera, baš poput osobe po kojoj je i dobio ime.
S obzirom na to da sam svoje formativne godine provela okružena tim fascinantnim životinjama, nekako je bilo logično da će mi konji biti vrlo čest motiv u slikama. Iako sam za vrijeme svog profesionalnog umjetničkog djelovanja imala različite cikluse, motivu konja neprestano se vraćam i slikanje konja mi pruža veliko zadovoljstvo.
Usudila bih se reći da je današnje društvo prepuno kiča, trivijalnosti i narcistički ispeglanom slikom samih sebe. Upravo tvoj zadnji likovni ciklus „La Folie“ govori o tome…
Tako je. Izložba „La Folie“ nadahnuta je francuskim dvorom 18. stoljeća, no istovremeno u sebi sadrži suptilnu kritiku današnjega društva. Sva ta pretjerivanja, dekadencija i groteskne nejednakosti dovele su do propadanja na svim razinama. U današnje vrijeme koje se predstavlja kao vrhunac civilizacijskog dosega moguće je uočiti slične pojave. Abnormalne nejednakosti i narcizam, kič i trivijalnost nešto je s čime je suvremeni čovjek svakodnevno bombardiran, a time je i put prema našoj propasti zagarantiran.
Je li ženama još uvijek teško etablirati se u umjetničkim krugovima? Koliko uopće kao društvo prepoznajemo žene slikarice?
Priča o umjetnosti je priča o muškoj dominaciji. Svi znamo da je povijest umjetnosti „muška“, no jesu li se stvari promijenile s emancipacijom žena?
Ja bih rekla da je svakako bolje nego li u prošlim stoljećima. Povećao se broj ženskih umjetnica, a pojavom interneta, medija i društvenih mreža one postaju vidljivije.
No, postavlja se pitanje jesu li umjetnice ravnopravne i objektivno vrednovane u usporedbi sa svojim muškim kolegama. Specifičan pokazatelj tome jest činjenica da podjednaki broj studenata i studentica završi studij slikarstva. A ako znamo da njih jedva desetak posto ostane predavati na slikarskim odsjecima, postaje nam jasno kakav odnos moći vlada u umjetničkim krugovima.
U današnje vrijeme konstantnih napetosti svi tražimo načine kako se što lakše nositi s izazovima. Kao sociologinji i slikarici, te majci, možeš li našim čitateljicama pojasniti važnost art terapije u mentalnom zdravlju?
Slikanje ili bilo koja druga umjetnička praksa doista oslobađa. Moje osobno iskustvo je da kad slikam, toliko se snažno fokusiram na rad da apsolutno ništa drugo za mene ne postoji. Nikakvi problemi, stresovi, loše misli… U šalim znam reći da za vrijeme slikanja zaboravim da uopće imam djecu.
Stvaranje ispunjava, oslobađa i upotpunjuje čovjeka, ponekad iznervira kada stvari ne uspiju kako treba. Ali to su one slatke brige.