U posljednje vrijeme sve češće nalijećem na naslove tipa:
- Kako oprostiti prevaru?
- Kako dalje nakon prevare?
- Prepoznati prevaru na vrijeme…
Ne čitam takve članke jer me to uopće ne zanima, ali kad krajičkom oka uhvatim naslov ne mogu reći da me ne navede da malo promislim o prevarama.
Prevara, prevara…
Koliko vidim oko sebe odnose svojih prijateljica i prijatelja danas je sasvim normalno ako ne i poželjno varati partnera/icu. Pored supruge imati barem još jednu ženu za razonodu, ma može čak i dvije pa vješto balansiraš gdje i kad stigneš između obitelji i ljubavnica…
Vrlo je malo brakova, veza i odnosa gdje su dvoje kao jedan i gdje nema mjesta za trećeg. Nema puno takvih odnosa, ali ih još uvijek ima, probere se nešto negdje.
Žene masovno zatvaraju oči pred prevarama svojih supruga praveći se da je sve u redu. Progledavajući im kroz prste i nastavljajući život kao da ništa nije bilo. Jednostavno dogodilo se. Omaklo… Skidam kapu, uz duboki naklon, svakoj ženi koja može prijeći preko prevare kao da se ništa nije dogodilo i nastaviti život kao da je sve ok. Eto, ta prevara je bila samo jedna mala prepreka za dalje – mažu si oči. Ne znam kako mogu dalje živjeti s partnerom, dijeliti postelju s njime, kuhati mu ručak, peglati košulje istodobno praveći se da je sve u redu. Stvarno ne znam!
Iako vjerujem da popriličan broj prevarenih žena ostanu u braku, vezi ili odnosu iz sasvim sebičnih razloga, vjerojatno financijskih. Onda ono famozno „imamo djecu“, imamo zajednički kredit za kuću, auto ili stan. Ne znam što sve ne je razlog ostanka u nečem trulom. Najmanje je razlog ljubav prema partneru za ostanak u braku…
Oprostiti prevaru?
Ne mogu. Niti ne želim. Ne pada mi na pamet. Poprilično sam oštra sa stavovima u ovom slučaju. Realno, zašto bih oprostila i prešla preko svega kao da se nije ništa dogodilo?
Zašto bih zatvarala oči pred činom gdje me netko svjesno ponizio i zamijenio na tren s nekom drugom bez imalo razmišljanja o mojim osjećajima i promišljanjima kako dalje nakon što se sve jednom sazna? A sazna se, uvijek se sazna jer prevara se nasluti, osjeti…
Prevaru ne bi trebali oprostiti. Preko prevare ne bi trebali prijeći kako da se nije ništa dogodilo, jer je, da, dogodilo se… I zašto sebe toliko poniziti i staviti na zadnje mjesto negirajući sve?
I najgore mi je kad čujem: dogodilo se!!!!
Što se dogodilo?
Kako se moglo dogoditi, ako oboje to niste htjeli?
Realno, iza svakog od nas je popriličan broj godina u guzici i podosta odigranih životnih utakmica u nogama da u datom trenu kad se postavi izazov ispred tebe (recimo, zanosna bujna plavuša servirana ti na pladnju) staneš i razmisliš, zapitaš se…
Treba li mi sve to?
Hoću li se moći ujutro pogledati u ogledalo i reći si „dobro jutro“ nakon što napravim sranje?
Najgore što se mnogi mogu pogledati ogledalo i praviti se da je sve u redu dok na sve strane vode dvostruke živote.
I to je nešto što ja ne kužim.
Kako možeš? Imaš li savjest?
Odrasli smo ljudi, dan nam je intelekt, svijest, dano nam je da razmišljamo koja je odluka ispravna u određenom momentu. Svašta nam je dano a i dalje se često ponašamo gore nego životinje samo kako bi napojili onaj svoj instinkt.
Ako sam u nešto sigurna onda sam sigurna u to da se svijet totalno pobrkao, sistem ljudskih vrijednosti je postao čudan, ustvari, pitam se ima li ga više uopće?
Sve ono što je krivo je postalo ispravno, a sve ono što je nenormalno u odnosima je postalo normalno. „Normalno“ je da vodimo dvostruke ili čak trostruke živote, da se varamo, da nemamo trunke poštovanja prema partneru i ostajemo u lošim brakovima radi stana i kao radi djece….
Jedino se pitam gdje se vremenom izgubila ljubav, poštovanje, podrška, savjest, razumijevanje?
Tražimo li sve to po tuđim sobama i krevetima jer nemamo u svojem?