O Mojmiru Novakoviću ne treba puno pisati, jedan od najboljih predstavnika hrvatske world music glazbe, kako po pitanju bendova kao što su Legen i Kries, tako i po autorskom pečatu, ali i poznavanju etno glazbe i sviranju tradicionalnih instrumenata.
Kao i svakoga drugoga glazbenika, tako su i Mojmira glazbeno izgradili ili potaknuli na stvaralaštvo neki albumi, a o kojim albumima je riječ i na koji način su utjecali na njega saznajemo u rubrici Moj +1.
1. The Birthday Party – A Collection…(Best & Rarest) (1987.)
Album koji je drastično promijenio moj pojam o tome što je glazba. Apsolutna sloboda, negiranje forme i emocija kao jedino mjerilo da li objaviti album.
2. Joy Division – Unknown Pleasures (1979.)
To je bilo vrijeme kada sam nabavio svoj prvi walkman. Kaseta “Unknown Pleasures” zajedno je s “Nick Cave & the Bad Seeds – From Her to Eternety” (na drugoj strani) potrošila većinu baterija u to vrijeme. “Unknown Pleasures” je možda adolescentski album ali je način na koji je napravljen, odsviran, od prvog tona pa sve do omota, umjetničko djelo.
3. Talking Heads – Remain in Lights (1980.)
Od trenutka kada sam čuo taj album prestao sam razmišljati o glazbi kao o “notama” već kao o zvuku. Ako je “Birthday Party” postavio temelje slobode, “Remain in Lights” je postavio temelje što to znači Album. Studio je na tom albumu dosegao razinu izvedbe koju očekuješ od vrhunskog jazz instrumentalista. Kako su Brian Eno i David Byrne “koristili” studio je bilo revolucionarno.
4. Razni izvođači – Da si od srebra, da si od zlata – Izvorni glazbeni folklor Hrvatske (1974.)
Najkvalitetniji etnografski album ikada objavljen u Hrvatskoj nastao pod palicom dr. Jerka Bezića za mene oslikava stotine sati materijala koje sam slušao sa kaseta, a kasnije u digitalnom obliku. Prva snimljena kaseta iz fundusa Instituta za etnologiju i folkloristiku je promijenila ne samo moj pojam glazbe već i usmjerila moj cijeli život. U tim snimkama ima više energije nego u cijelom heavy metalu skupa, bolje svirke nego u pola jazz albuma koje sam u životu čuo, više “muda” nego u cijelom punk pokretu i najiskrenijih emocija koje su ljudi ikada zabilježili. Sve to je subjektivno i samo dokazuje zašto radim ovo što radim 🙂
5. Tom Waits – Swordfishtrombones (1983.)
Album koji je Tom Waits sam producirao po meni je sjajan primjer kako jednostavnost, imaginacija i igra koja je više prostor koji istražuje kazalište, primijenjena na glazbu može otvoriti nove obzore.
6. U2 – The Joshua Tree (1987.)
Iako najlošiji od svih navedenih albuma na mene je utjecao kao jedini album koji sam ikada nestrpljivo iščekivao dugo vremena. Kada ju je Ante Batinović pretpremijerno pustio u Rock Expressu u subotu, do ponedjeljka sam već znao gotovo sve pjesme (napamet), a u ponedjeljak sam kupio i ploču iako nisam imao gramofon i požurio isto popodne do prijatelja presnimiti album na najbolju TDK Chrom kasetu koju sam mogao kupiti u Splitu. Samo ljubav i glazba mogu natjerati ljude da se istinski pokrenu, sve ostalo je samo privid pomaka. “The Joshua Tree” i kao album upravo o tome govori, malo sladunjavo ali lijepo.
7. The Velvet Underground & Nico – The Velvet Underground & Nico (Banana) (1967.)
To je album koji na jednom mjestu spaja sve najvrijednije što sam naučio o glazbi. Znam da ovako nešto pročitam o bilo kojem albumu da bih samo odmahnuao rukom, ali to je jedina rečenica koja mi pada na pamet. Još dan danas kada si dam vremena i poslušam ovaj album naučim nešto novo. Nije to samo do glazbe već i do svega ostalog što je vezano za taj album. Od “kultnih” likova počevsi od Loua Reeda preko Nicoa pa do svih ljudi koji su se tih godina vrtili oko Andyja Warhola i njegove “Tvornice”. Najvažniji album rock(pop) kulturne scene.
8. Radiohead – Kid A (2000.)
Jedan od rijetkih albuma koji me oduševio, a da sam ga čuo nakon što sam se već godinama bavio glazbom. Otkako imam jako puno etnografskih terenskih snimki glazbu jako malo slušam jer se ništa ne može usporediti s količinom originalnosti, raznovrsnosti i povrh svega količina iznenađenja koje sa svakim novim slušanjem etnografske snimke posjeduju. “Radiohead – Kid A” je jedini koji me još uvijek može iznenaditi.
Foto: Nikola Knežević