Tako barem kažu, pa se iznenade i vrisnu kada trener na atletskoj stazi vikne:
– Na zagrijavanje molim! – upravo iza mojih leđa, a ja protrnem od njegova glasa.
– Ja sam se ugrijala, hvala lijepa. Na sebi imam čarape, tajice, pa trenirku. Majicu kratkih rukava, i tanku jaknu. S obzirom da pada kiša…
– Sve skidaj sa sebe! – opet će moj osobni trener. Bože moj ovaj se uopće ne srami, pa što misli…
– Molim?! Ovdje, na atletskoj stazi! Vi sigurno niste normalni!
– Ne treba jakna, trenirka, dvoje čarape i što god si sve stavila na sebe! Kako ti misliš trčati? A prije trčanja moram te upitati hraniš li se zdravo?
– Oh, kako ne. Jedem dosta povrća i voća. Sve sezonsko i svježe. Znate, šuljam se blizu susjedova voćnjaka i vrta. Nađe se tu i tamo finih jabuka i paprika, blitve… Sve zeleno. I prije nego sam došla na trening, jela sam samo zelenu salatu. Pa što vam rekoh, zeleno… A u mislima ću zadržati i ne reći glasno, poslije treninga za nagradu ide burek!
– Kreni, a ja ću te pratiti i mjeriti ti vrijeme! – vikne on, a mene uhvati panika i da nije bilo nekoliko žena na istoj stazi koje su već trenirale, dala bih petama vjetra.
I dalje što je bilo?! Nemojte niti pitati. Posustala sam nakon pola kilometra trčanja, hoću reći da je to brzo hodanje, tomu sliči. Trener je bivao sve glasniji. No, nisam ga više niti slušala. I taman u trenutku kada sam mislila odustati, projure kraj mene one iste žene sa smiješkom na licu. Kako samo mogu? Zar me vrijeđaju? One mogu, a ja ne! Inspiracija! To je to! I snaga volje. Hmm…Moram prestati ispuštati zvukove, ta nisam na jogi! Inspiracija, hajde pojavi se, nemoj me sramotiti! Nešto fino miriše! Pekara! Blizu je! Pa to! Burek nakon treninga, slasni i masni! Dva puta tjedno trening, pa burek. To je moja disciplina. Na tri tisuće metara…
Povezano: Izvan okvira – ne daj Bože da tko izađe iz tih okvira van
Autorica: Sunčica Orešić, književnica, prozaistica, ilustratorica, tekstopisac, dramski pisac