Ako nešto mrzim iz dna duše, onda mrzim rastanke. Bilo kakve rastanke. Jednostavno ih ne volim, ne osjećam se dobro kad se dvoje ljudi rastavljaju, bilo privremeno, bilo zauvijek, sasvim nebitno.
Rastanci mi uvijek donose neizmjernu tugu i jednu svojevrsnu težinu. Tako i ovaj put s tobom.
Klasično, odlaziš na brod, nema te nekoliko mjeseci… Uvijek dan prije odlaska na brod se nađemo, popričamo, izgrlimo se i izljubimo kao dvoje najboljih, najbližih jedno drugom. A nikad nismo bili dalje jedan od drugog, nego što smo sada.
Sjedimo jedan nasuprot drugog. Držiš monolog skoro svaki put prije odlaska isti. Pun si bola, ljutnje, gorčine i tuge, jer opet moraš ići kao da i dalje ne razumiješ da je to tvoj životni poziv koji si sam odabrao. Nitko te nije tjerao. Svaki put kad odlaziš, kao da ideš prvi put, a toliko odlazaka već imaš u svojim nogama. I ne znam čemu više drame?
Gledaš me svojim velikim, plavim očima kao da tražiš podršku, riječ utjehe, nešto, ma bilo što od mene. Kao da me pogledom moliš da izvučem nešto dobro iz ove cijele priče. Kao da kažeš da bar ja znam naći pravu riječ…
Sjedim i slušam te, odobravam tvoje riječi klimanjem glave. Međutim, iz mojih usta prvi put ne izlaze riječi utjehe, riječi podrške. Samo riječi: „Ej stari, ne brini, znaš da je svaki put sve ok pa što ne bi bilo i ovaj put…“
Iskreno, čudim se sama sebi na tu svoju neosjetljivost. Jer, ako sam na nekog kroz život bila osjetljiva, onda si to bio definitivno upravo ti. Bila je to jedna velika i izuzetno dubok ljubav, iskrena i intenzivna i trajala je. I strašno sam te voljela, ustvari, strašno smo se voljeli. To nikad nije bilo upitno, ali smo kao par nestali, rasplinuli se, zanemarili se…
Čekajući…
Pomislim često da smo čak negdje, nekad, svatko na svojoj polovici zemljine kugle, razmišljali jedno o drugom, o nama, gdje smo to pogriješili i što smo sve trebali, a nismo… Ali, nismo napravili ništa, samo smo pustili, jer je tako je bilo lakše, i tebi, i meni…
Pod bremenom života ljudi često stvari puste, ne da im se, umorni su ili samo čekaju onog drugog da napravi prvi korak. Čekajući prvi mig onog drugog, pomislim, pa tko zna koliko je tako veza propalo? Radi čekanja, koliko je upravo sada ljudi nesretno?
Tako i nas dvoje.
Čekajući jedno drugo smo se negdje još više udaljili, razmakli i na kraju nestali. Od one silne ljubavi ostali su neki mali, sitni kamenčići nedovoljno veliki da opet pokrenemo nešto.
Sjedim tako i dalje, gledam te i slušam dok mi kroz glavu prolaze pitanja kako ta silna i velika ljubav samo nestane u hipu?
Kako netko, tko ti je nekad bio sve, postane običan? Kako to tako, odjednom? Jednostavno nemaš više riječi utjehe, nema podrške, nema ništa u tebi osim sjećanja na ono što se nekad imali. Nemaš više u sebi niti suzu u oku. Dovoljan je jedan čvrst i jak zagrljaj u ime nečeg što smo imali nekad, prijateljski poljubac, ono suhoparno „mirno more“ i čujemo se….