Ne javljam se… Satima, danima, možda će proći i neki mjesec. Znam da se negdje pitaš gdje sam, zašto nema te moje, uvijek pomalo blesave, poruke na tvom ekranu.
A možda se i ne pitaš. Možda ti je svejedno, možda ti je moje ne javljanje, ustvari, samo jedno olakšanje i rješenje tvog problema koji kao i svaki puta do sada rješavam ja da ne moraš ti. Jer ti upravo svaki svoj problem rješavaš bijegom, tako je tebi najlakše, ali ono što ti moram reći, bijeg nije rješenje problema. Bijeg je samo jedan običan kukavičluk.
Možda ponovno čekaš, po tebi dobro poznatoj špranci ponašanja, da se ja prva javim pitajući te kako si, je l’ sve ok s tobom. Zajeb, ovaj put se ne javljam prva.
Nema Boga da se javim prva pa da vidimo tko će duže izdržati u ovoj suludoj igri bez granica. Netko će izgubiti, tako se igraju društvene igre, pobjednik je uvijek samo jedan. Samo znaš, postoji još jedan zajeb- što se duže ne javljamo jedan drugom, to se više odmičemo jedan od drugog. Moguće da je možda tako i najbolje i za mene. I za tebe, i za oboje – ponekad je odmaknuti se jedan od drugog najbolji lijek za obje bolesne strane.
Na kraju, ono što je tvoje doći će samo, pa tako nekako i nas dvoje. Ako smo si suđeni, spojit će nas negdje život, ukrstit će nam se putevi, poigrat će se sudbina s nama i ponovno nas zakovitlati samo na jedan posve drugačiji način, tako da ja postavljam pravila igre, a ti ćeš ih, ili prihvatiti ili jednostavno mirno otići.
Da, upravo tako otići, bez puno riječi, a ja ću ti prilikom tvog odlaska još i pridržati vrata i dobro ih zatvoriti za tobom. Čisto da znam i da budem sigurna da si ovaj put otišao. Baš za pravo, otišao bez nade i ikakve šanse za povratak, jer ja više neću željeti taj povratak.
Dosta mi je tih tvojih dolazaka i odlazaka, bez riječi, bez pozdrava, bez ičega. Umori se čovjek od toga da stalno otvara i zatvara nekom vrata.
Uostalom, čemu više?
Nismo više djeca da ne znamo što želimo i životu, da ne znamo što želimo od života.
Ja točno znam, u detalje, što želim od života i na manje od toga ne pristajem. Iako nekad malo i popustim, ali generalno u duši znam, i ne želim prihvatiti manje, i ne želim prihvatiti drugačije, jer znam koliko vrijedim, znam koliko se dajem i znam koliko mogu… Ti? Vidiš, ti recimo, iako imaš već neku godinu, ti se još uvijek tražiš, još uvijek ne znaš što želiš, još uvijek nešto – to nitko ne zna što, ni ti sam ne znaš što je najbolje…
Znaš i sam da ne možeš sa mnom, a istovremeno ne možeš niti bez mene, obje to jako dobro znamo. I tako, dok se ti tražiš u ovom suludom svijetu i prostranstvima svog osobnog svemira, ja sam odlučila maknuti se i hvatati svoje zvijezde, neistražene puteve i nove ciljeve. Kako god da bilo, a bit će, nekako će biti, jer uvijek nekako na kraju bude…
S tobom, ili bez tebe, s nama ili bez nas, jbg, sori…