Poučna priča
U drevnom Babilonu živio je moćan i poznat car, koji je rješavao mnoga pitanja od velike važnosti za svoj narod uz pomoć velikog broja pomoćnika. Bilo da su dobra vremena, bilo da su loša vremena, car je bio tu, bez obzira koliko bila „teška“ careva kruna ili u slučaju ovog cara, prsten. Jednog dana car je okupio svoje namjesnike i rekao da se vremena i okolnosti u kojima žive mijenjaju sve brže i brže te nema više toliko vremena za savjetovanje sa svima. Tražio je od njih kratki popis savjeta koji bi mu pomogao da prosuđuje između dobra i zla. Namjesnici su ovu njegovu želju shvatili vrlo ozbiljno te su po cijelom kraljevstvu tražili učene ljude koji bi mu sročili takav popis. Jedan od namjesnika je došao sa spiskom od tristo stranica, no caru je to bilo previše stranica. Nakon toga je došao drugi sa sto stranica, no caru je to i dalje bilo previše.
Napokon je jedan namjesnik došao sa spiskom koji je bio na deset stranica, smatrajući da će car biti oduševljen jer manje od ovog nije bilo moguće. Car je istina bio oduševljen ispočetka, no nakon nekog vremena, caru se znalo dogoditi da zaboravi ponijeti sa sobom tih deset stranica i to ga je strašno ljutilo. Zahtijevao je da mu se popis još skrati, na jednu stranicu i za to je nudio nagradu od milion dukata. Vijest o nagradi se proširila cijelim kraljevstvom, te su se javljali razni mudraci sa svojim idejama, no niti jedna se nije svidjela caru.
Nakon nekog vremena javio se jedan stari sluga koji je cijeli život proveo služeći druge. Carevi namjesnici su ismijavali ovog starog čovjeka, rekavši mu da, niti je mudrac, niti je plemenita podrijetla. No, on je uzvratio rekavši da mu čak neće trebati cijela stranica, već će sve staviti u samo jednu rečenicu i tu će rečenicu ugravirati na carev prsten kako bi car uvijek znao koja je to rečenica. Jedini uvjet koji je postavio je da ugraviranu rečenicu na carevom prstenu preda namjesnicima kada bude na vanjskoj granici kraljevstva, s novcem kao slobodan čovjek. Namjesnici su se protivili, no car je bio zaintrigiran idejom što bi to moglo biti, koja bi to mogla biti rečenica.
Nakon što su namjesnici otpratili slugu preko rijeke, koja je ujedno bila i granica kraljevstva, sluga im je predao zamotan prsten i rekao da ne otvaraju dok ne predaju caru u ruke. Došavši u palaču, namjesnici su predali zamotani prsten caru koji ga je s nestrpljenjem otvorio. Na prstenu je jasno ugravirano pisalo: „I to će proći…“ i car je shvatio poantu ove rečenice i poručio slugi da se slobodno vrati u kraljevstvo ako želi.
Loša vremena dolaze i prolaze
Ova poučna priča, koju sam preuzeo iz knjige dr. Kenana Crnkića („Pazi kojeg vuka hraniš“) jako dobro nas usmjerava da se fokusiramo na ono što nam je bitno. Gledati širu sliku ponekad ne znači širom otvoriti oči i dopustiti da nas blještavilo naših problema zaslijepi, već nasuprot, zažmiriti kako bismo vidjeli da se iza blještavila nalaze mala vrata iza kojih se krije sve ono na čemu možemo svaki dan biti zahvalni. Ganjajući probleme u žrvnju svakodnevice ponekad gubimo osnovni razlog te potjere – da nam sutra bude lakše, da bude mirnije.
Kada se previše trošimo u stvarima koje nisu zaslužile toliku pažnju, znači da ono/oni koji su tu pažnju zaslužili, dobivaju manje. Vodite računa o tome. Svaki dan nađite trenutak u kojem ćete reći: „Bože, hvala ti…“ na svemu što imam, na svemu što mi daješ. Loša vremena dolaze i prolaze, no ono u što se mi pretvorimo, to ostaje. Kada je počela korona, kada se dogodio potres, bili su to vanjski čimbenici koji su nas u jednu ruku natjerali da rezimiramo svoj život i vidimo na čemu smo. U što ulažemo svoje napore, svoju snagu, svoju energiju. Što smatramo bitnim, a što bitnijim. Tada nismo gledali koliku ušteđevinu imamo, koliko imamo prekovremenih, koliko nas kolege na poslu vole ili ne, tada je naš život i život naše djece bio jedino što je bilo bitno. Naše zajedničko vrijeme. Tada smo znali poslu reći „NE“ i ostalima koji su krali naše dragocjeno vrijeme.
Sjetite se toga sada kada se sve vratilo manje – više u normalu. Ako imate neke nerazriješene odnose unutar obitelj ili na poslu, s prijateljima, nemojte čekati da vama drugi priđu, bez obzira tko po vama bio više kriv. Kada jednom sve prođe, a proći će, nećemo se više sjećati tko je „više“, a tko „manje“ kriv, sjećat ćemo se da nismo dali sve od sebe da promijenimo ono s čim nismo zadovoljni.
Konstanta koja čeka sreću ste vi
Zapitajte se za čime biste najviše žalili da vam je danas posljednji dan života. Koje bi to bile vaše neispunjene želje, zaboravljeni snovi za koje često niste imali dovoljno hrabrosti da ih barem pokušate, ne ostvariti, već započeti? Odgađanjem zapravo dobijemo samo jedan dan više za brigu i sekiraciju. Kao kad mislimo da ćemo biti sretni čim vratimo banci kredit koji imamo, jer nam se čini da nam taj kredit krade sreću i zadovoljstvo. Krade naš mir. I onda kada zatvorimo kredit, budemo sretni dan ili dva i opet se pojavi nešto (što će proći). Konstanta koja čeka sreću ste vi, a to neće proći, jer ste uvijek tu. Vi ste dio jednadžbe koji je zapravo nepoznanica samom sebi. Kao kad razgovaraju dva prijatelja pred odlazak u mirovinu. Imaju još godinu – dvije rada i pričaju što će sve raditi kada budu napokon „slobodni“. Ići će jednom tjedno na pecanje, šetat će se po gradu, ići na predstave, u kazališta i slično. Sluša njih treći prijatelj i dobaci im da to sve mogu i danas početi, jer tko zna hoće li i koliko „uživati“ u mirovini. Što nas sprječava da počnemo danas?
„Svrha života je živjeti sa svrhom“ Kenan Crnkić
Povezano: Otac u dječjoj školi(ci) – što danas nedostaje jednoj cijeloj generaciji
Autor: Matej Čuljak, psiholog i psihoterapeut
