Prošlo je nekoliko godina otkad nas je u potpunosti osvojila dream pop grupa Still Corners, a upravo zahvaljujući tom nezaboravnom trenutku u klubu Boogaloo odlučili su se vratiti na mjesto gdje vlada samo romantika.
Prošloga puta nastupili su u sklopu turneje kroz koju su promovirali album “Slow Air”, a sada isto to čine s albumom “The Last Exit”. Zapravo je ova riječ “Exit” vrlo bitna u cijeloj priči jer su Still Corners s godinama postali sinonim za pjesme koje odgovaraju u svakom trenutku, izlasku iz depresije, izlasku iz teškog emotivnog stanja, trenucima kada u našim glavama vladaju teme poput odlaska, u neki bolji svijet, neku bolju životnu situaciju. A kako to najboje doživjeti i proživjeti nego kroz sanjivu glazbu, melankoliju, takoreći tužne pjesme nakon kojih se osjećate puno bolje. Što bi jednom netko rekao, teme odlaska uvijek su bile među glavnim temama u glazbi, jer uvijek se govori o nekom odlasku, bilo to u neki novi život, neko novo rođenje ili u smrt. A smrt zapravo i jest novi početak. Stoga, otvoriti koncert s pjesmom koja kaže – “On a lonely highway / From where I came / The road ramps high / Like a runway for an aeroplane / It’s where I came from / It’s where I’ve been / Always wandering around and around and around / Around” – najbolji je opis onoga što je svaki novi susret sa Still Cornersom i što će biti nakon svakog novog susreta s njima. Sat i pol vremena čistih emocija, nježnog i sanjivog vokala, nevjerojatnih riffova na tragu surf rocka i drive popa i u isto vrijeme tako elegantnih melodija koje izazivaju u nama neku pozitivnu promjenu. Ovaj bend je zapravo sinonim i za roadtrip, putovanja, bilo ona doslovna ili ona emotivna ili spiritualna. Jer njihova glazba je poput valova koji nas nose do nekih životnih trenutaka kojih možda nismo bili ni svjesni ili s kojima se inače teže suočavamo.
Foto: Nikola Knežević
Bend je nastavio s novim pjesmama, čak i onima nastalima nakon albuma “The Last Exit” poput “Heavy Days” i novog hita “Far Rider”, a koji su dokaz da ih ne opterećuje puko objavljivanje albuma i promocija istih. Svijet je doživio neke od najvećih šokova u povijesti čovječanstva, stanja su to koja se često ne mogu drugačije opisati nego glazbom. Still Corners su samo zaplovili tim trenutkom i otkrili nam neke posebne valove. Taj echo i reverb na gitari, tupi udar kicka na bubnjevima i potihe melodije na klavijaturama, doslovno dolaze do najemotivnijih točaka našeg života i postojanja. Da se razumijemo, glazba Still Cornersa je na trenutke tužna, ali je u svakom svojem trenutku feelgood, a to je vidljivo po osmijesima na licu i romantičnim trenucima među publikom tijekom i poslije koncerta.
Foto: Nikola Knežević
Većinom su izvodili pjesme sa zadnja dva albuma “Slow Air” i “The Last Exit”, pa smo tako imali prilike u nastavku čuti, a nakon obrade Dire Straitsa (“So Far Away”), i naslovnu pjesmu novog albuma, zatim jednu od najemotivnijih pjesama u njihovom katalogu “Sad Movies”, a na slow tempo set listi bila je i “The Photograph”. Potom sviraju jednu od svojih roadtrip himni “Black Lagoon” na opće oduševljenje publike, a ništa manje oduševljenje nije bilo niti na “The Message”, “Strange Pleasures” i ultimativnom hitu “The Trip” s kojim završavaju službeni dio koncerta. Vraćaju se na gromoglasni poziv publike na bis, sviraju obradu pjesme “Dancin’” Chrisa Isaaka, a potom završavaju koncert s “Mystery Road”. Što je možda i najbolji mogući završetak jer svako njihovo putovanje je misteriozno i nikada nismo sigurni što očekivati, osim prekrasnih melodija, romantičnih tekstova i osjećaja koji malo koji bend ovakvog glazbenog usmjerenja (i puno šire) ostavlja na ovakav način.
Foto: Nikola Knežević
