Nekada sam Repetitor gledao samo iz prvog reda i kad me netko pitao koliko ljudi je bilo na koncertu nisam znao, svi su bili iza mene.
Znalo je tu biti svega, lomili su mi ti iza mene i rebra gurajući me na ogradu, nisam odustajao. Znale su me okružiti šutke koje definitivno nikada nisu bile za mene jer sam na koncertu Repetitora uvijek bio i očima i ušima prikovan za binu s koje se uvijek isporučivala neka nevjerojatna energija. To troje ljudi u tom bendu ponekad sam mislio da jednostavno ne priznaju neke zakone fizike. Energija im je definitivno obrnuto proporcionalna masi, ali ona energija koju sami proizvedu još se dodatno umnogostručava u publici.
Foto: Ivica Drusany
Zagrebačka Tvornica kulture u petak je po ne znam već koji put ugostila ovaj beogradski, vjerojatno najbolji live act na ovim prostorima i to je publika ponovo prepoznala i pohrlila u velikom broju uživati u ovoj, kako bi mi to rekli, alternativnoj punk noise (i tko zna što već) atrakciji. Vremena su se malo promijenila, pomislio sam da mi možda više i nije mjesto biti priljubljen za ogradu u prvom redu pa sam odabrao strateški dobro mjesto, poludesno, sredina. Dobro ću vidjeti, dobro ću čuti, ovi naprijed neka se bacaju kao i obično, i svima dobro. Ali ako sam napravio neke promjene, nisam bio jedini. Ništa od šutke u prvim redovima. Kao da su znali gdje sam i sve je opet prokuhalo oko mene. U sekundi me izudaraše i isprolijevaše pivom. Ali nekako mi i nije bilo krivo. Novost je da šutka sada na koncertima Repetitora kreće i na sporije stvari, a da one ubitačne ni ne spominjem. Svaka čast.
Foto: Ivica Drusany
Otvorili su s “Devojkama koje idu u Minhen”, male tehničke poteškoće na početku Milena i Ana-Marija su izvadile maestralno sa svojim malim džemanjem, a kada je Boris uletio nazad sa svojom gitarom pržiona je počela. “Džungla” nastavlja ludilo, čisto da malo napunimo surlu, a nakon toga dobivamo jedan klasični best of repertoar Repetitora koji predstavlja presjek svih albuma. Imali smo priliku čuti i dvije nove pjesme koje se lagano usviravaju na koncertima za sljedeći album, i sudeći po onome što smo čuli (“Kuc Kuc”, “Crna zemlja”… neki možda radni naslovi) čeka nas ponovno jedan opaki album.
Bez obzira na “onu“ pjesmu Repetitor je roba bez greške, a “Crvena”, “Ako te ikada”, “Suženi snovi”, “Beskraj”, “Sa izvora” je mali dio onoga što smo čuli u Tvornici kulture i spomenut ću samo još jednu zanimljivu verziju “pandemijske“ pjesme “Danima”, stvari sa zadnjeg albuma koja me uz synth vratila u ritmove i vrijeme synth popa osamdesetih godina.
Foto: Ivica Drusany
Ubitačan kraj smo očekivali, naravno ubitačan kraj smo i dobili i tu nije bilo nekog iznenađenja, od Repetitora smo navikli uživo dobivati puno i nikad nas nisu iznevjerili. “Ja”, “Životinje” i “Gde ćeš?” završili su ovu vruću i mokru večer. Drago mi je bilo što u publici na njihovim koncertima viđam sve više mlade publike što na neki način obećava da bitka za rokenrol nije još izgubljena, iako je bilo i puno onih, nazovimo ih malo iskusnijima. Ne sjećam se kada sam u Tvornici vidio meni toliko poznatih i dragih lica, mnoge sam osobno odavno davio s Repetitorima, većini se to izgleda primilo i upravo je izgleda petak bio taj dan da se sretnemo bez prijašnjeg dogovora. E, pa nadam se da se svi ponovno vidimo na sljedećem njihovom nastupu, kad god to bilo.
Foto: Ivica Drusany
