Za one koji nisu imali prilike kupiti ulaznice za turneju “This Is Not a Drill” Rogera Watersa, suosnivača i glavnog autora Pink Floyda, sjajna prilika je bila live prijenos koncerta u Pragu koji je stigao i u Hrvatsku putem Cineplexxa.
Prije nego što se posvetim koncertu valja spomenuti kako je kino dvorana bila skoro pa prazna, možda čak i ne iz razloga nezainterisiranosti publike i obožavatelja Pink Floyda, nego zato što je očito Cineplexx odradio užasnu marketinšku kampanju. Ili je nije uopće bilo. Tko zna koji je razlog, ali da nisam od prijatelja saznao da se ovakav koncertni spektakl uopće može pogledati u kinu, ne bih sigurno došao. Inače, cijena za ovaj live spektakl bila je osam eura.
Vrijeme prije, tijekom i poslije koncerta je bilo tipično Watersovski. Tako se već prije samog nastupa mogao čuti njegov glas i natpis na velikim ekranima koji je upozorio sve prisutne da ako volite Pink Floyde, a ne volite stavove Rogera Watersa možete slobodno “odjebati u neki bar” i ne gubiti vrijeme na ovaj koncert. Ujedno je popljuvao propagandu koja se vrši nad njegovim imenom u zadnje vrijeme zbog čega je otkazano nekoliko koncerata, a prije svega se tu misli na antisemitizam, što je on s gnusanjem opovrgnuo. Ne, nije bio naporan oko toga, štoviše, gospodski je i ljudski govorio o svemu. Naglasio je i da je sud u Stuttgartu potvrdio njegove riječi i dopustio da se koncert održi, što je on iskreno, ali i sarkastično komentirao. “In your face”, da parafraziram na engleskom njegov komentar. Čak je po prvi put na turneji stao s koncertom kako bi pročitao što je o njemu pisao Jerusalem Post, a vezano za neovlašteno korištenje imena žrtve holokausta Anne Frank i ubijene palestinske novinarke Shireen Abu Akleh, tijekom njegovih koncerata. Naravno da je sve ove tvrdnje opovrgnuo, a potom je u čast Anne i Shireen zamolio publiku za minutu šutnje. Sve njegove izjave, komentare i stavove na ovom koncertu publika je prihvatila s oduševljenjem. I jasno je dao do znanja da se glazba ne može samo tako ušutkati.
Osim što je koncert obilovao natpisima i faktima usmjerenima protiv svjetskih vođa i velesila, bila je ovo i jedna emotivna priča. Često se vraćao u prošlost s jasnim porukama za našu bolju budućnost, pogotovo u početke Pink Floyda, čak je i suptilno, ali vrlo lijepo još jednom istaknuo da su Syd Barret i on osnivači Pink Floyda. Koncert je otvorio ponajboljim trenucima albuma “The Wall”, prvotno novom i mračnijom verzijom pjesme “Comfortably Numb”, a potom i “The Happiest Days of Our Lives” te “Another Brick in the Wall Part 2-3”. Spektakl je mogao početi. I doista jest bio spektakl uz to što je bend bio nevjerojatno uigran, čak i bolje od koncerta u Areni Zagreb, kad sam ga zadnji put gledao 2018. godine. Produkcija pozornice je bila impresivna i na razini onoga što Roger Waters znači u povijesti glazbe. Neke od najdražih pjesama koje je napisao u fazi Pink Floyda kombinirao je sa solo materijalom, a sve su bile u znaku borbe, ljudske hrabrosti i preživljavanja, ali i apokalipse koja nam slijedi ukoliko se prepustimo svijetu kakav jest.
Cijeli koncert pretvorio je u intimnu atmosferu i ispričao priču o baru, susretu beskućnice afroameričkih korijena i pripadnice indijanskog plemena na ulicama New Yorka, grada u kojem trenutno živi. Pozvao je publiku da mu se pridruži u baru, odnosno intimnoj domaćinskoj atmosferi, izveo pjesmu “The Bar”, a potom se vratio na highlighte svoje karijere. Među njima je i album “Wish You Were Here” s kojeg je izveo “Have a Cigar”, “Wish You Were Here” i “Shine On You Crazy Diamond Parts VI-IX”. S pjesmom “Sheep” s još jednog “njegovog” briljantnog albuma “Animals” završava prvi dio koncerta. Iznad publike poletjela je ovca, ponekad i svinja Algie, a ovce i svinje naše i prošlih generacija osvanule su i na velikim LED ekranima.
Nakon dvadesetominutne stanke Waters se vraća na pozornicu u pratnji vojnika i kao fašističi diktator, baš kao Pink kojeg je u filmu “The Wall” glumio Bob Geldof. Kreće “In the Flesh”, a potom i atraktivna “Run Like Hell” u kojem bend pokazuje još jesnom svu svoju moć. Roger skida odoru sa sebe i vraća se u svoje prirodno izdanje. Ponovno nekoliko solo pjesama, ovoga puta s albuma “Is This the Life We Really Want?” s kojeg osim naslovne izvodi i pjesmu “Déjà Vu”. Možda i najljepši dio koncerta je bila posveta albumu “The Dark Side of the Moon” koji ove godine slavi 50 godina i koji je promijenio povijest glazbe. Izveo je B stranu albuma, od pjesme “Money” do “Eclipse”, što je bilo itekako spektakularno pogotovo nakon što je laserima oko sebe i benda iscrtao piramidu i animirao lom svjetla kroz disperzivnu prizmu. Naravno, još jedna tema koja je postala dio smiješne woke (ne)kulture koja tvrdi da su za 50 godina albuma Pink Floydi iskoristili LGBTIQ zajednicu i njezine boje kako bi ostvarili financijsku profit. Debilizam!
Na kraju koncerta Roger svoj bend okuplja oko klavira (da, Roger na ovom koncertu svira klavir, gitare i bas). Slijedi nova emotivna priča, sada o svojem pokojnom bratu Johnu i supruzi Kamilah. Vraća nas na svoj zadnji Pink Floyd album, “Final Cut”. Izvodi vjerojatno najemotivniju pjesmu na setlisti, “Two Suns in the Sunset”, a potom se vraća na “The Bar” koju izvrsno stapa s “Outside the Wall”, odmiče se s bendom od klavira, prave nekoliko krugova po pozornici, pozdravljaju publiku, a potom silaze, napuštaju dvoranu konstantno svirajući i pjevajući. Kao da se Roger zauvijek oprašta od nas, publike i ostavlja pozornicu i svoj bar za neke druge dobre duše.
Možda nisu izvedene pjesme koje je po nama trebao izvesti, jer svi mi imamo svoj popis najboljih pjesama Pink Floyda, ali je izveo pjesme koje su njemu i njegovom srcu bliske, pjesme kroz koje je ispričao osobne i emotivne priče. Pjesme su to koje govore o životu i smrti, pjesme s kojima se zalagao za jedinstvo, zajedništvo, bolje životne uvjete, planet i čovječanstvo. I pjesme kojima je uvijek bio dio bunta, protiv kapitalizma, pohlepe, konzumerizma, rata, diktatorstva i svih sila zla. Voljeli ga ili mrzili, Roger Waters je bez dileme jedan od najvećih (rock) autora u povijesti glazbe, čovjek koji autorski stoji iza jednog od najvećeg benda svih vremena i albuma koji su obilježili naše živote. I čovjek koji je uvijek hrabro i bez pardona imao svoj stav. I da, Roger odlično izgleda na pragu osamdesete godine života. Pun energije i radosti oko glazbe koju je stvorio i koju i dalje može izvoditi.
Foto: Kate Izor