Nagrade u Sarajevu, Locarnu, Ljubljani i Cottbusu puno govore, no kvaliteta filma je ono što debitantsko Lerotićevo ostvarenje izdvaja i čini ga jednim od najboljih ostvarenja hrvatskih autora u posljednjih trideset godina.
Nekome je brat brat, a nekome je brat rat. Teško je obrađivati, umjetnički prikazati, „tešku“ temu i ne upasti u blato općih mjesta, patetike i jadanja. Zato, odmah na početku – kapa dolje za konačan rezultat i temu koje, vjerujem, nije bilo lako „preturiti“ u emotivnom i svakom drugom smislu. Zato, bravo maestro Lerotiću! I još k tome glumiti jednu od glavnih uloga. I to još kako! Kad već govorimo o glumi, pohvale idu i izvanrednom Goranu Markoviću (svidio mi se u “Terezi 37”). Konzultirao sam ipak i struku (psihijatrijsku) čiji je pravorijek također važan u Damirovu slučaju (ulozi). I taj aspekt je donesen izvanredno. A što reći za Snježanu Šiškov koja glumi majku? Odlično. Neprebolno. O tzv. manjim ulogama upravo treba trošiti riječi. Komprimat likova i postupaka koji „samo rade svoj posao“ i do neke su mjere suosjećajni i malo više nego profesionalni. No, to nije dovoljno. Niti ljubav najbližih nije, nažalost, dovoljna da zaštiti i pomogne osobi koja je obično i u životu i na filmu dobra, pametna, talentirana. Ljudskom biću kojemu treba pomoć da bi se izvukla iz ponora (psihičke) bolesti. Nije dovoljno jer ono što je duboko u tom biću nepobjedivo je i trijumfirat će na onaj način na koji obično završava hod po mukama. Hodaju likovi i voze se ulicama Zagreba i Splita tražeći spas za Damira ali i za sebe, pokušavajući dokučiti racionalno i emotivno rješenje koje će svima biti spas i kraj tuge. Međutim, kao što nam film i pokazuje, tuga (tada) još nije niti počela. I trajat će dugo, stalno. Jer, iako ne daje odgovore ni u umjetničkom niti u ljudskom smislu, ovaj film postavlja pitanja. Na pravi, dobar način.
Bilo je tema, i onih koje nazivamo velikima i onih malih. Rijetki su bili ovakvi rezultati. I kad se pričalo i snimalo o danima ponosa i kad se pričalo o danima ponora. Osobno su mi se ne samo svidjeli nego, i sudeći po ocjenama kolega, bolje su prošli ovi potonji. Navedimo neke primjere. “Armin” ili “Takva su pravila”. Posebno ovaj zadnji. Nikakve široke geste i grimase. Ni urlici. Osim oni bezglasni. A njih je, ponovit ću, najteže i prikazati. No, kad se to uspije onda je rezultat bolji.
Filmovi se ne bi trebali dijeliti na strane (što je to uopće strano?) i domaće ili radove iz regije. Oni bi trebali biti spremni svojim pristupom, beskompromisnošću, kvalitetom usporediti se sa svjetskom produkcijom. Bez obzira na to koliko neki film „dobio“ ili zaslužio nagrada, ono što ostaje jest da on „mora“ izdržati test vremena i da ga ljudi (ne dijelim ih u ovom slučaju na kritiku i laike) žele vidjeti ponovno. I opet i opet. To je jedini siguran i ultimativni kriterij. A sigurno je da je “Sigurno mjesto” takav film. O smrti i ljubavi, o kraju i beskraju. Odličan film.
Foto: imdb.com