Znamo da je tuga reakcija na gubitak, malen ili velik, stvaran ili simboličan, koji se već dogodio ili koji očekujemo, u svakom slučaju gubitak za nas. Kada se govori o tuzi i tugovanju, često se spominju i dobro poznati koncepti i teorije o fazama tugovanja. Istovremeno, suvremeno gledanje na tugu propituje to koliko uistinu možemo predvidjeti tijek nečijeg tugovanja, piše Centar Proventus.
Možda zvuči okrutno, ali tuga je prema nekim pogledima zapravo cijena koju plaćamo za ljubav, ona je prirodna posljedica stvaranja emocionalnih veza s drugim ljudima, ali i iskustvima i stvarima. Većinu onoga što volimo i što nam je važno, u nekom trenutku života i izgubimo. Gubitak, ovisno o tome koliko je za nas značajan, može utjecati na čitavo naše poimanje sebe, drugih i svijeta te je jedan od važnih zadataka procesa tugovanja pronaći značenje koje gubitak ima za nas.
Tuga je zdrava?
Kada doživljavamo neugodne emocije poput ljutnje, straha ili tuge, normalno je zapitati se – čemu to služi? Ipak, sve emocije, pa tako i one neugodne, imaju svoju adaptivnu funkciju.
Tako je tuga zdrava jer nam nakon nekog gubitka može pomoći da preispitamo vlastite ciljeve i motivirati nas da promijenimo životne okolnosti na adaptivan način, dok ekspresija tuge, posebno plač, može izazvati suosjećanje i potaknuti druge da nam pomognu (Webb, i Pizzagali, 2016). Kao što smo motivirani ponoviti ono što nas je učinilo sretnima, tako smo motivirani i izbjeći ono što nas je učinilo tužnima.
Razvojni model tugovanja
U literaturi se o tugovanju najčešće govori u kontekstu gubitka bliske osobe, i tada se obično spominju faze tog procesa. U ovom tekstu predstavit ćemo Razvojni model tugovanja prema kojem je tugovanje razvojni proces (Neimeyer & Cacciatore, 2016).
U razdoblju „reagiranja“ koje traje nekoliko tjedana nakon gubitka nastupa kriza između bliskosti nasuprot izolaciji. Osoba se pita kako i zašto se gubitak dogodio. Uspješno razrješenje ove krize podrazumijeva samoprihvaćanje. Prioritet je omogućiti sigurnost, povjerenje i opstanak. Slijedi razdoblje „rekonstrukcije“ tijekom mjeseci nakon gubitka kada nastaje kriza između sigurnosti nasuprot nesigurnosti.
Uspješno razrješenje ove krize podrazumijeva stvaranje trajne povezanosti s voljenom osobom i glavno pitanje je gdje se ta povezanost može pronaći nakon što osobe više nema. Prioritet je omogućiti validaciju iskustva i razumijevanje. U godinama nakon gubitka nastupa razdoblje „preusmjeravanja“ te se javlja kriza između pronalaska značenja i besmislenosti. Uspješno razrješavanje podrazumijeva posttraumatski rast i osoba koja tuguje se pita tko je nakon gubitka voljene osobe.
Dakle, prema ovom modelu tugovanje nije samo skup simptoma ili faza, već i prilika za razvoj ukoliko se uspješno prevladaju krize u procesu tugovanja te ono može izgledati vrlo različito ovisno o iskustvu i karakteristikama pojedinca. S obzirom na svoju složenost, proces tugovanja teško može biti predvidljiv.
Ljubav = tuga?
Ljubav i tuga zapravo su neraskidivo povezane. Kada nekoga stvarno volimo, gubitak te osobe neizbježno dovodi do tugovanja. Tugovanje je prirodan odgovor na gubitak voljene osobe. Poput ljubavi, tuga je kratki pojam za složeno iskustvo koje se mijenja i razvija s vremenom i čija su specifična svojstva jedinstvena za svaku osobu i svaki gubitak. Postavlja se pitanje što se točno događa kad netko blizak umre. Umre li i naša ljubav?
Pa ako ljubav ne umre, nastavlja li se ona nepromijenjena? Nekog možemo duboko voljeti nakon što umre, ali to nije isto što i voljeti živu osobu. Ako ljubav ne prestane i ne nastavi se nepromijenjena, što se s njom događa? Dugo se pretpostavljalo da uspješan završetak tugovanja podrazumijeva “otpuštanje”, ali danas je sve prisutniji i alternativni pristup prema kojem nakon gubitka bliske osobe odnos ne mora nužno biti prekinut i da održavanje trajne veza s osobom koju smo izgubili može biti zdravo (Hall, 2011).
Zapravo, u osnovi ovog pristupa gubitku je ideja da smrću završava život, ali ne nužno i emocionalna povezanost s osobom. Umjesto inzistiranja na opraštanju i zatvaranju, moguće je dati si dozvolu da zadržimo tu povezanost. Takva trajna povezanost može biti promjenjiva i javljati se u različitim oblicima, na primjer u obliku različitih rituala.
Za čime sve tugujemo?
Kada proučavamo literaturu o tugovanju, najzastupljenija je tema tugovanja nakon smrti bliske osobe. Ipak, kao što je ranije rečeno, gubitci zbog kojih tugujemo mogu biti vrlo različiti, poput gubitka posla, prekida veze, odlaska djeteta na studij u drugi grad, preseljenja i drugog. Gubitak može biti iznenadan, ali može biti postepen, kao i tugovanje zbog njega, na primjer u situacijama kada je netko nama blizak, ili mi sami, teško bolestan.
U i dalje aktualnom razdoblju pandemije dogodilo nam se mnogo gubitaka. Izgubili smo uobičajene navike, propustili neke važne životne trenutke poput proslava ili druženja, neki su izgubili financijsku sigurnost, priliku za rad, mogućnost posjeta starijim članovima obitelji, nastavu u živo, putovanja, dugo čekani pregled i još mnogo toga.
Mnogi gubici koje sada doživljavamo su takozvani dvosmisleni gubici, nedostaje im jasnoća konačnosti kao što je to na primjer u situaciji nečije smrti, što onda otežava prevladavanje gubitka (Weir, 2020).
Zašto volimo tužno, ako ne volimo biti tužni?
Zanimljivo je i da, iako tugu doživljavamo kao neugodnu emociju, istovremeno volimo slušati tužnu glazbu, gledati tužne filmove, te općenito u tuzi vidimo i određenu ljepotu. Sjetimo se samo poznatih Blaševićevih stihova „Jedan D-mol, me razvali, neki bi to prosto tugom nazvali. Nije to. Šta je tuga za D-mol?“.
Ako smo, kao što je ranije navedeno, motivirani izbjeći iskustva koja su nas rastužila, kako to da ne izbjegavamo sve tužno? Odgovor se krije u tako zvanom “paradoksu tragedije”, naizgled kontradiktornoj ideji da ljudi nastoje izbjeći ili ublažiti tugu u svom životu, dok je istovremeno smatraju ugodnom u estetskom kontekstu. Pokazalo se primjerice da tugu izazvanu glazbom doživljavamo kao ugodnu u nekoliko uvjeta:
- kad se smatra ne prijetećom odnosno bez neposrednih implikacija na stvarni svijet;
- kada je estetski ugodna; i
- kada od nje imamo psihološku korist poput regulacije raspoloženja i emocija uzrokovanih, na primjer, prisjećanjem i razmišljanjem o prošlim događajima (Sachs i sur., 2015). Slušanje „tužne“ glazbe može biti katarzično, pomoći nam u samoregulaciji i nošenju s neugodnim emocijama.
Zaključak
Iako nerado doživljavamo neugodne emocije poput tuge, one su za nas jednako važne kao i ugodne emocije. Potpuno je normalno i u redu tugovati za gubitkom koji nam je značajan. Ponekad možemo imati poriv da potisnemo, preskočimo, ublažimo ili otklonimo tugu, da se osjećamo manje tužno. I drugima ponekad možda znamo reći „Ma ne budi tužan, proći će.“.
I točno je da će proći, ali je upravo tugovanje važan dio tog prolaženja. Osim toga, emocije ne možemo ublažavati i potiskivati selektivno, tako da manje tuge nužno znači i manje „osjećanja“ općenito, odnosno i manje ugodnih emocija.
Literatura:
- Hall, C. (2011). Beyond Kübler-Ross: Recent developments in our understanding of grief and bereavement. InPsych, 33, 6. Dostupno na: https://www.psychology.org.au/for-members/publications/inpsych/2011/dec/Beyond-Kubler-Ross-Recent-developments-in-our-und.
- Neimeyer, R.A. i Cacciatore, C. (2016). Toward a Developmental Theory of Grief. In Robert A. Neimeyer. Techniques of Grief Therapy: Assessment and Intervention. New York; Routledge.
- Sachs, M.E., Damasio, A. Habibi, A. (2015). The pleasures of sad music: a systematic review. Frontieres in Human Neuroscience. Dostupno na: https://www.frontiersin.org/articles/10.3389/fnhum.2015.00404/full.
- Webb, A.C. i Pizzagali, D.A. (2016). Sadness and depression. In L. Feldman Barett, M. Lewis i J.M. Haviland- Jones, (Eds.). Handbook of Emotions (pp. 859-870). New York: The Guilford Press.
- Weir, K. (2020). Grieving life and loss. Monitor on Psychology, 51(4). Dostupno na: https://www.apa.org/monitor/2020/06/covid-grieving-life