Službeno sam otvorila sezonu kupanja, ove godine nešto ranije nego prijašnjih. Jednostavno tijelo i duša traže dodir sa suncem, dodir s morem, duša traži ležanje na plaži i mir, a zašto joj onda to ne dati?
Svi oni koji žive na moru i pored mora točno znaju što pričam, točno znaju taj osjećaj kada se tijelo i duša sjedini s tim velikim plavetnilom. Znaju taj osjećaj i znaju da to nešto nema cijenu, to nešto se ne može kupiti novcem, to se živi sada i ovdje.
Temperatura mora je aman-taman, malo je resko – kako ja volim reći.
Resko znači da je more hladno, ali ne toliko da se smrzneš, već ono, taman da kad uđeš da osjetiš kako ti krv putuje tijelom od vrha glave do nožnih prstiju – onako, baš kako treba.
Sada otići na more je najljepše, još uvijek je apsolutni mir i tišina. Još uvijek nema toliko turista, ima ih taman dovoljno da nije gužva i galama. Još uvijek nema cike i vriske djece i onih jadnih mama koje vuku sa sobom na plažu kompletnu dodatnu opremu od kantica, peraja, luftića pa na dalje, nema čega nema, kao na placi.
Sada je na plaži mir i spokoj, ali ne zadugo.
Uskoro kreće vreva i galama i ovo vrijeme treba iskoristiti za napuniti baterije, za nahraniti dušu.
Kažem prijateljici da sam bila na moru i da mi je bilo prekrasno, pričam joj kako sam uživala u miru i tišini, ali baš uživala, hranila sam se iznutra i upijala svaki trenutak.
Kaže mi ona: „Adri, ostarila si ako toliko uživaš u miru…“
„Jesam, ostarila sam i svi smo ostarili i svi ćemo jednom, negdje i nekad ostariti, ali tu svoju “starost” obožavam i uživam u njoj“, kažem joj.
Nekako sam svjesna da imam dovoljno godina i da živim život tako da ugodim sebi i živim onako kako meni odgovara, pa ako su to puste plaže bez ljudi i apsolutni mir, onda ću si to i dati, bez obzira bila stara, čudna ili ne znam kakva…
Sjećam se kako sam prošle godine odlazila na more u 6 i pol ujutro samo kako bih ulovila malo mira i tišine. Kako bih uronila u sebe i pogledala svoje misli. Ta tišina je stvarno nešto što hrani dušu i tijelo, a i vidim da se sve više ljudi oko mene okreće upravo tome, miru, tišini, prirodi…
Ne znam, valjda je došlo takvo vrijeme. Mislim da smo se svi negdje nekako malo pogubili putujući po životnom putu… Kad bolje razmislim, nije ni loše opet se okrenuti k sebi i osluškivati sebe, ako ništa drugo – samo da se opet spojimo sa sobom…