Velimir Šandor, 35-godišnji paraolimpijac koji je na nedavnim Paraolimpijskim igrama u Tokiju osvoji ne samo medalju već i srca brojnih ljudi. Pozitivan i nasmijan, spreman na brojna odricanja koja donosi ova medalja, ustrajan u ostvarenju svojih ciljeva, ispričao nam je kako se osjeća sada kada su se emocije slegnule, koliko je truda potrebno te koliko mu se život promijenio nakon nesreće kada je ostao u kolicima.
Osvajač ste srebrne medalje u Tokiju. Vjerujemo da je osjećaj nakon pobjede bio neprocjenjiv, no kako je bilo kada su se slegnule emocije i nakon odmora? Zapravo, jesu li se uopće slegnule?
U borilištu u Tokiju, kada smo postali svjesni da smo osvojili medalju bilo je enormno puno emocija koje su me preplavile. Iskreno, odmoriti se još nisam stigao. Od treninga jesam, ali od obaveza ne, najradije bih se što prije vratio punim treninzima.
Svakim danom sve više spoznajem koliko ta medalja vrijedi, koliko je odricanja u nju stavljeno. Mogu reći samo kako sam svakim danom sve ponosniji na tu medalju i spoznaju da sam uspio osvojiti medalju u Tokiju.
Ima li razlike u vašem životu i prilikama prije POI i sada nakon osvojene medalje? Imate li osjećaj (ili iskustvo) da vam se vrata otvaraju lakše?
Neke razlike nema, samo sada svima zanimljivi. Svi žele stisnuti ruku, poslikati se, a iskreno da imam nešto od toga ili da to koristim na neki način – ne. Vjerujem da bi naš rad, rad i trud zapravo svih sportaša, trebao biti prepoznat tijekom cijele godine, cijelog kvalifikacijskog ciklusa. Volio bih da se to promijeni i svi spoznaju koliko svi mi dajemo, bilo olimpijci ili paraolimpijci, kako bi na kraju prezentirali sebe i sve oko sebe.
Kako je izgledao vaš prosječan dan prije odlaska u Tokio? Koliko ste trenirali?
Trening je započeo u prosincu 2019. godine nakon Svjetskog prvenstva u Dubaiju jer smo tada odlučili da moramo puno jače i intenzivnije krenuti s pripremama za Tokiju. Prije toga smo trenirali jako puno, ali loš rezultat u Dubaiju je bila motivacija za naprijed, spoznaja da ja vrijedim puno više od tog rezultata koliko sam dobacio tamo.
Svako jutro buđenje, doručak, trening, to je trajalo duže od godinu dana zbog odgađanja Igara. Svaki dan dva treninga između toga, tjedno dva do tri puta kod fizioterapeuta da se saniraju neke ozljede, odradi prevencija poput masaže. Sve su to aktivnosti kroz 10h na dan, ali najlakše je bilo u Medulinu na pripremama jer smo samo trenirali, nismo morali razmišljati niti o kuhanju. Posljednjih šest mjeseci, četiri smo proveli u Medulinu na pripremama. Jako puno rada i znoja za medalju. Tjedno 13 treninga plus fizioterapije.
Jeste li bili nervozni?
Naravno da sam bio nervozan. Propitivao sam samog sebe hoće li biti dobro, kako će ispasti na kraju, ne znam… Nije to neka nervoza kao strah, nego jednostavno je bilo nekakvih sumnji mogu li to, ali vjerovao sam u medalju i to stalno naglašavam – da ne vjerujem da ne mogu osvojiti medalju ne bih niti trenirao. Ta vjera u uspjeh, u moje mogućnosti je tu nervozu stavilo na minimum.
Naime, mnogi su čuli vašu priču, kao 20-godišnjak stradali ste u prometnoj nesreći te nažalost postali osoba s invaliditetom. Kako ste se tada osjećali, posebno psihički? Jeste li mislili kako ćete biti tu gdje jeste?
Ta nezgoda… ne znam kako sam se osjećao zapravo. Nisam vjerovao da se to dogodilo meni, nisam bio svjestan povrede. Nekako sam bio svjestan da ne mogu hodati, da neću moći neke stvari, ali nisam vjerovao u to. Stalno sam mislio: „Ma neka ljudi pričaju što hoće, ja ću svima pokazati da mogu sve i svuda“. Vjerujem da sam se kroz sport ostvario u tome da mogu puno više nego što sam mislio ili ono što sam ja u tom trenutku smatrao da osoba u kolicima može puno više.
Tada nisam znao da postoji paraatletika, parasport uopće. Znao sam da ljudi igraju tenis, ali nisam znao koliko je to profesionalna razina. Sve je došlo spontano i sva ta moja energija koju sam stalno imao bila je usmjerena u to da život nije stao nego krenulo iz početka.
Jeste li prije nesreće bili aktivni u sportu? Imali neke postavljene ciljeve?
Rekreativno sam igrao mali i veliki nogomet. Želio sam biti uspješan u životu, ali tada nisam razmišljao o profesionalnoj sportskoj karijeri, više sam se želio usmjeriti na karijeru, biti neovisan i samostalan. To mi je bio cilj.
U jednom od intervjua rekli ste kako vas boli nepravda, ne samo prema vama već i prema drugima. Što je za vas nepravda?
Već od osnovne škole kada netko za tri mora znati puno više nego netko tko dobije peticu, to mi je nepravda, kada nemamo svi jednake mogućnosti zato što nas sustav ne kategorizira jednako.
Nažalost, mi paraolimpijci nemamo jednake uvjete i mogućnosti odnosno nismo isto tretirani u puno stvari kao osobe bez invaliditeta – sa sportašima, a smatram da smo na profesionalnoj razini svi isti profesionalci. Volio bih da se na mene gleda i cijeni mene kao sportaša jednako kao sportaša bez invaliditeta. To su neke nepravde koje ja doživljavam i koje mene smetaju. Za mene je nepravda kada nismo svi sustavno jednaki i kada nas se ne nagrađuje jednako za naš rad.
Vidite li da doživljavate nepravdu kao OSI s obzirom na to da možete usporediti život kao osoba bez invaliditeta?
Kao OSI ne osjećam neku nepravdu jer me to ne zanima, jer se ne zamaram s tim. Međutim kao sportaš s invaliditetom, od strane sportske zajednice, lokalne ili kompletne da jer nas stavljaju u kategoriju sportaša s invaliditetom što je nekada totalno nepravedno.
Ako smo sportaši, ako smo se svi jednako posvetili zašto onda ta kategorija sportaša s invaliditetom? Ja to vidim kao za nekoga tko tek dolazi, neke nove mlade nade – kako bismo ih potaknuti. No kada se ostvari rezultati na svjetskoj, europskoj razini ili medalja na Igrama, mislim da to tu treba stati i da sportska zajednica treba jednako tretirati sve. Već unazad tri godine to govorim jer želim da me se tretira kao sportaša, a ne sportaša s invaliditetom. Ja jesam sportaš i želim da me svi gledaju kao sportaša, a tek onda osobu s invaliditetom, a ne obratno.
Osjećate li se kao nadahnuće drugima?
Prije ovog uspjeha nisam se osjećao kao neko nadahnuće, ali s trenutnom situacijom i medaljom, ljudi mi prilaze na ulici, prepoznaju mi, čestitaju mi, upoznavaju me s nekim svojim problemima. Trenutno vidim da sam nadahnuće mnogim ljudima.
Sve OSI s vremenom na vrijeme proživljavaju teške trenutke, koliko je kod vas teških trenutaka? Kako se izvučete iz njih?
Mislim da sve osobe proživljavaju teške trenutke, ne vidim zašto bi to OSI preživljavale više nego druge. Ja na to gledam kako se složimo u glavi. Moramo se samo osvijestiti, osvijestiti stari koje su nama dostupne, ostvarive i moguće. Znači samo treba posložiti smjernice i ići, gurati za tim. Mislim da sve osobe imaju jednako teške trenutke u svojoj glavi, sad je samo pitanje koliko se s njima borimo ili ne.
Jeste li osjetili taj pritisak kao paraolimpijac? Vezani za očekivanja drugih za vas…?
Nisam. Možda sam najveći pritisak osjećao od samog sebe. Stvarno sam imao zadnjih mjeseci veliku vjeru u to da ću uspjeti i vjerojatno mi se za to sve isplatilo
I za kraj, što biste poručili osobama s invaliditetom koje ovo čitaju, ali i onima bez?
Život nije crno bijeli. Život nisu četiri zida, jedna vrata i 10 stepenica. Život je sve oko nas. Koliko god nam teško bilo, koliko god se osjećali frustrirano kao OSI, opet postoje načini, zaobilazni putevi. Svi imamo svoje snove koje trebamo živjeti i postoje putevi do kojeg možemo živjeti do cilja. Nemojmo se držati ta četiri zida, vrata zatvorena, već izađimo van i dajmo šansu. životu da napravimo od njega najbolje što smo zamislili.
