Želja za dominacijom i stanfordski zatvorski eksperiment
Stanfordski zatvorski eksperiment psihološki je pokus koji je 1971. na Sveučilištu Stanford u SAD-u proveo profesor psihologije Philip George Zimbardo. Eksperiment je proveden sa skupinom studenata dobrovoljaca koji su bili podijeljeni na uloge zatvorenika i stražara u zamišljenom zatvoru napravljenom u podrumu zgrade za psihologiju na Stanfordu. Svrha pokusa bila je proučavanje psiholoških učinaka koji se javljaju nakon što netko preuzme ulogu stražara ili zatvorenika u simuliranom zatvoru, odnosno kako pozicija nadređenosti ili podređenosti utječe na osobu. Promatralo se kako zatvor i uskraćivanje identiteta u zatvoru utječe na pojedinca. Eksperiment, koji je trebao trajati dva tjedna, obustavljen je nakon samo šest dana jer su se neki čuvari počeli izrazito nasilno i uvredljivo ponašati prema zatvorenicima. To je navelo Zimbarda, na poticaj partnerice Christine Maslach, da prekine eksperiment prije nego što je trebao završiti.
Prema Zimbardovoj interpretaciji eksperimenta, pokazalo se da je simulirani zatvor, a ne individualne crte osobnosti, uzrokovao ponašanje sudionika koje je moglo biti oblikovano i spoznajom da su promatrani (Hawthorneov učinak). Umjesto da ih sputava strah od promatrača, čuvari su se ponašali još agresivnije kada nadzornici koji su ih promatrali nisu uskočili da ih zaustave. Tako su isto zatvorenici naučili da imaju malo utjecaja na ono što im se događa, zbog čega su prestali reagirati i odustali su.
Povezano: Eksperiment poslušnosti
Zašto pišem o ovoj temi?
Zato što razgovarajući s ljudima koji su u potrazi za novim poslom, kao prvi od razloga promjene posla navode radnu klimu u organizaciji u kojoj rade. Prvenstveno misle na situacije u kojima se nisu osjećali uvaženo i cijenjeno kao stručna osoba koja vlada svojim poslom. Umjesto toga, doživjeli su neki od oblika mobbinga od strane nadređene osobe ili neposrednog kolege. Dok su sukobi s kolegama na istoj razini uglavnom rješivi, sukobi s nadređenom osobom su ono što je u njihovom slučaju uvelike pridonijelo želji za odlaskom. Poziciju nadređene osobe možemo promatrati kroz prizmu „čuvara“ iz gore spomenutog eksperimenta, dok poziciju podređenog možemo gledati kroz prizmu „zatvorenika“.
Erich Fromm je tvrdio da osobnost pojedinca utječe na ponašanje u zatvoru, a ne da zatvor utječe na ponašanje. To se kosilo sa Zimbardovim zaključkom. Ja bih iz današnje perspektive rekao da su obojica bili u pravu. Ono što moramo uzeti u obzir je svakako činjenica da naše osobine ličnosti utječu na naše ponašanje s jedne strane, dok s druge strane i situacija s kojom se suočavamo na poslu utječe na naše ponašanje. Zamislimo svi situaciju kada nam je bilo teško na poslu. Kada se nismo s nadređenim razumjeli. Kada je razina stresa bila povišena kroz duži vremenski period. Kada smo uslijed svega toga pucali pod pritiskom kao što se u doba koronakrize dogodilo mnogima mada su radili „od kuće“. Tada su i naše osobine ličnosti i „zatvor“ u kojem radimo imale utjecaj na naše ponašanje.
Povezano: Kako se pokrenuti u pravom smjeru
Luksuz odustajanja
U Stanfordskom eksperimentu kandidati su na kraju imali pravo odustati. No, ljudi u stvarnom svijetu ponekad nemaju taj luksuz jer su opterećeni kreditima, dugovanjima i slično, i nisu u stanju otići samo tako. Mnogi imaju obitelj o kojoj skrbe i to im uskraćuje tu „slobodu odlaska“.
Ono što je ovaj pokus učinilo jako zanimljivim je posebna okrutnost „čuvara“ koji su se predobro uživjeli u tu ulogu autoriteta. Rekli bismo da su bili opijeni moći. Koliko vas ima kojima se slična stvar događa? Da vam je nadređena osoba opijena moći, da joj to zadovoljstvo što je nadređena zamagljuje prosuđivanje? Da si kao ovi „čuvari“ počne svašta dopuštati kada vidi da ne snosi nikakve posljedice za svoje ponašanje? Tada osjetimo da smo nemoćni, čini nam se da je sve izvan naše moći. Počnemo se osjećati kao „zatvorenici“ u eksperimentu, rezignirano i bezvoljno. To često dovodi do pada radne produktivnosti i kvalitete života.
Viktor E. Frankl bi nam tu priskočio u pomoć i rekao da nam snage izvan naše kontrole mogu oduzeti sve što posjedujemo, osim jedne stvari, a to je sloboda izbora načina na koji ćemo reagirati na situaciju koja nam se događa. Čovjeku se može uzeti sve, osim posljednje od ljudskih sloboda – a to je odabrati svoj stav u bilo kojem skupu okolnosti. Odabrati svoj način nošenja s nekom situacijom. Oduprite se tome da „zatvor“ djeluje na vas kao osobu, bilo da ste u poziciji „čuvara“ ili „zatvorenika“. Radite na sebi, osnažujte sebe jer to je pravi put. Put kojim se rjeđe ide.
Čovjekova unutarnja snaga može ga podići iznad njegove vanjske sudbine.
Viktor E. Frankl
Vaš Matej