Odličan nastup vladara naših i svjetskih pozornica, umjetnika i vrhunskog interpreta tuđih i svojih stihova oduševio je publiku u zagrebačkom hramu kulture. Neki su na Šerbedžijin koncert dolazili i iz drugih krajeva Hrvatske ali i inozemstva.
Treba nam tako malo da tama ode… treba nam iskra ljudskosti potpomognuta glazbom i stihovima. I publikom koja će to razumjeti, odnosno osjetiti. Parafraza pripjeva pjesme koju je otpjevao Damir Urban na koncertu njegova „brata“ Rade Šerbedžije sukus su onoga čemu su svjedočili ljubitelji poezije i djela jednog od naših najvećih glumaca; umjetnika koji je obilježio i obilježava naše živote i koji je sada već u godinama kad se springsteenovski svode računi. U umjetničkom i ljudskom smislu. A kad se to čini na ovakav način onda se ujedno i skuplja snaga za ići dalje. A razloge se uvijek može naći iako se iz bioloških i drugih razloga na sceni možeš osjećati sve usamljeniji. Jer odlaze ili su već otišli najbolji. Šova, Ivica Vidović, Ivo Štivičić, Arsen… i oni neki koji su senzibilitetom i talentom bili bliski s Radom. Ne smijemo zaboraviti Kemu Montena ili Balaševića, nespomenutog ali itekako prisutnoga.
Foto: Tatjana Prvulović Mirković
No, vratimo se na početak. „Imam pjesmu za tebe“ i stihovi Branka Miljkovića uveli su nas u predivnu jesensku večer u kojoj su Panonske trešnje zazvučale još malo tužnije; spomenut je i Kićo. Ni njega više nema. No, pjesma je posvećena čika Ivi Štivičiću, jednom od najvećih. Izmjenjuju se otpjevane tužbalice i one gorčina u gorkoj Petkovića Disa. Ne marim da pijem… „Tad ne vidim stid što sam i ja čovek…” Kazuje čovjek koji se ne treba stidjeti. Trebaju se stidjeti oni koji su ga sramotno negirali. I oni koji i sad to čine. I u njegovoj Slavoniji. I u njegovim Vinkovcima. A zna se za ovo naše blato i u bijelom svijetu jer je gospodin Šerbedžija hodio po svjetskim pozornicama donoseći kulturni dio ovoga tamnoga vilajeta, onaj dio koji nas čini boljima ili nas je činio boljima i u ona nekulturna vremena. Dašak svježine i novih mladenačkih momenata i energija tako potrebne bardu koji se na putovima umorio pomno su odabrani.
Foto: Tatjana Prvulović Mirković
Mala Aurelija s profesorom Goranom Kovačićem je na početku niza Nove mladosti koja našega Leara osnažuje na mnoge načine. Članovi Zapadnoga kolodvora sekundiraju uz “Čekaj me” (prof. Krajina, harmonika) ili u „onoj“ o radnicima i pjesnicima (solo: Igrec na gitari). Prije toga oduševljava nas scenskom i glazbeno interpretativnoj pojavnošću Maja Posavec. Nešto kasnije pokazat će svoju izvrsnost u skladbi Kurta Weila iz Nosoroga, ovogodišnje premijere teatra Ulysses, predstave koja bi trebala biti odigrana i u metropoli. Slike sjećanja s Brijuna. Neprežaljeni Boro Vujčić. Slovenski i hrvatski trubaduri, vlado Kreslin i Husein Hasanefendić dodaju još neke boje u ovu jesenju sonatu. Slijedi potresna i naslovna Radine knjige Do posljednjeg daha. O Kasimu i (opet o) Vinkovcima. Slike djetinjstva, mladosti i bezbrige koje čuvamo i u odraslim, oporim godinama. Gabi Novak i Matija Dedić izvode Otkako te ne volim (s Radom) i fenomenalnu Ni ti ni ja. Na koncertima znala je naći mjesta i Kuća za ptice. I ovako je dobro.
Foto: Tatjana Prvulović Mirković
Foto: Tatjana Prvulović Mirković
Idemo prema kraju nastupa koji je trajao gotovo tri sata. Povratak ratnika (pjesma koju je napisao s Lenkom), forte sadržaja, stihova i ritma. Gotovo caveovski. Ne okreći se, sine… Također odlična. Simpatična Avijatičar. Stari Zagreb i slika građanskoga i pristojnoga. Kulturnoga. I mangupskoga. Duhovitoga. Ne daj se, Ines… očekivana coda. Još malo šetnje po boljem svijetu koji kreiraju poete i oni koji im pomažu da nam njihova misao priđe i dotakne nas. Poklonio se Rade Šerbedžija publici u Lisinskom. Klanjamo se i mi njemu.
Foto: Tatjana Prvulović Mirković
Foto: Tatjana Prvulović Mirković