Povratak u teretanu: Kako je osobni trener prebrodio tešku ozljedu
Kao osobni trener s više od tri desetljeća iskustva, čučnjevi su mi postali druga priroda, gotovo kao disanje. No, život je znao donijeti izazove koji nas testiraju do samih granica. Jedan takav trenutak dogodio se 21. listopada 2020. kada sam se vratio u teretanu u Chattanoogi, Tennessee, nakon dvije godine provedenih u Kostariki. Bio sam usredotočen na ponovno pokretanje svoje karijere, a zapravo se sve odvijalo prema planu – sve do trenutka kada je nastala ozljeda.
Nezgoda u teretani
Bila je to hladna jesenja večer, a ja sam kasnio s treningom. Došao sam u teretanu i bez previše razmišljanja krenuo s vježbama. Nakon nekoliko serija, već sam se stigao zagrijati na 135 kilograma, zatim 225, i došao do 275 kilograma. Međutim, kada sam započeo s ponavljanjem, osjetio sam nagli bol i trenutak kasnije, svijet je postao mračan.
Ležeći na podu teretane, osjećao sam se zbunjeno. Gledao sam u svoje noge – ono što sam vidio nije bilo ono što sam očekivao. Koljena nisu bila onako kako bi trebala izgledati, a iznad njih su se formirali ogromni izbočine. U tom trenutku, znao sam što se dogodilo.
Dijagnoza: Dvostruka ruptura tetive kvadricepsa
Liječnik koji je preuzeo moj slučaj dao mi je strašnu vijest – pretrpio sam dvostranu rupturu tetive kvadricepsa. Ova ozbiljna ozljeda znači da su mi se tetive potpuno odvojile od koljena, a hodanje ili stajanje bez kirurškog zahvata više nije bila opcija. Kirurg je morao ponovno spojiti mišiće na kost, a sama pomisao na to još uvijek me proždire.
Proces oporavka
Oporavak je bio dugotrajan i iscrpljujući. Imao sam noge pričvršćene od kuka do gležnja kako bih spriječio savijanje koljena i oštećenje kirurških šavova, provodeći četiri tjedna u krevetu nosivši specijalne potpornje. Morala mi je pomoći bliska prijateljica koja je svoj dom otvorila za mene, preuzimajući brigu o svim svakodnevnim aktivnostima.
Ovi rani dani bili su ponizni. Nisam mogao samostalno otići u kupaonicu, a kupka za uvlačenje bila je moj jedini način održavanja higijene. Nakon toga, proveo sam još četiri do šest tjedana u invalidskim kolicima, koristeći prijatelje da me odvedu na posao i treninge.
Povratak u teretanu
Kada sam napokon napustio invalidska kolica, krenuo sam u rehabilitaciju. Sve je počelo s jednostavnom terapijom raspona, ponovo učvršćujući koljena i pokušavajući hodati. Polako sam prešao na jačanje mišića, radeći na gornjem dijelu tijela dok su me prijatelji podizali i postavljali nazad u stolicu.
Sjećam se trenutka kada sam se našao na trkačkoj stazi i pokušavao oh hodati. Svaki korak bio je izazovan, zahtijevao je potpunu koncentraciju. Uložio sam sate u savladavanje osnovnih pokreta, ponavljajući ih bez prestanka.
Obnova samopouzdanja
Prošlo je vrijeme, a koordinacija se počela vraćati, a s njom i moje samopouzdanje. Počeo sam hodati po ravnim površinama bez pomoći, a zatim sam postupno prešao na uzbrdice. Na kraju, započeo sam s laganim vježbama čučnjeva koristeći vrlo male težine. Svaki put imitujući pokret koji je postao moja druga priroda.
Moj kirurg bio je skeptičan kada je došlo do pitanja ponovnog čučnja. Šanse da ikada ponovno sagnem te noge bile su minimalne. Međutim, nisam se predavao. Slali smo si videozapise napretka – prvo lagani čučnjevi, zatim 95 kilograma, pa 135, do konačnih 225 kilograma. Nakon šesnaest mjeseci, napokon sam ponovno imao osjećaj normalnosti.
Lekcije iz borbe
Usprkos fizičkom napretku, i dalje se borim s određenim aktivnostima poput penjanja stepenica ili uspona. Duboko sam ponizan nakon svega što sam prošao. Iskusio sam kako gubiti nešto što mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo – poput hodanja – i to me naučilo cijeniti svaki dan kao dar.
Možda su bolne uspomene i izazovni trenuci bili teži od fizičke boli, ali naučio sam koliko je važno boriti se za ono što želimo, bez obzira na prepreke koje se pojavljuju. Svakodnevna odluka da ostanem jak i pozitivan postala je moj novi životni moto.
