Dok nacionalizam ulazi u mainstream, a ljevica pokušava odgovoriti, najveća hrvatska stranka učvršćuje svoju potporu svrstavajući se uz konzervativnu rock zvijezdu.
Kad je prošlog ljeta hrvatski rock pjevač Marko Perković “Thompson” izašao na pozornicu za ono što je proglašeno najveći koncert koji je svijet ikada vidio, izravno se suočio s velikom grupom kontroverzi.
Thompson je između ostalih izveo i pjesme Bojna Cavoglave (Cavoglave Battalion) koju je napisao kao mladi vojnik braneći svoje rodno selo od snaga pobunjenih Srba u prvim mjesecima Domovinskog rata 1991.-95. Poklič okupljanja u to vrijeme, ratna pjesma danas je gromobran za podjele zbog upotrebe zabranjenog slogana iz vremena Drugog svjetskog rata koji je prihvatio ustaški režim koji je podržavao naciste.
Mnogi obožavatelji 59-godišnjeg pjevača, koji je umjetničko ime dobio po američkoj automatskoj puški koju je nosio, prihvaćaju i početni tekst pjesme. Thompsonovi uzvici “Za dom” dočekani su oduševljeno skandiranjem “Spremni!” (Spremni!) pred masom od oko pola milijuna ljudi – od kojih su neki otvoreno isticali ustaške simbole.
Spektakl, za koji su organizatori tvrdili da je najveći jednodnevni događaj u povijesti s ulaznicama, očekivano je privukao pozornost.
Dan uoči koncerta na zagrebačkom Hipodromu premijer Andrej Plenković prisustvovao je generalnoj probi,sastanku i slikanju s Thompsonom. Tijekom same emisije nekoliko visokopozicioniranih članova Plenkovićeve vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (Hrvatska demokratska zajednica HDZ) viđeni su kako skandiraju zajedno s okupljenima. A potom je šef hrvatske vlade odbrusio na pjevačevu upotrebu ustaškog pjevanja, rekavši da je to “sastavni dio Thompsonovog repertoara”.
Oporbene stranke lijevog centra i ljevice te neki mediji bili su zgroženi, postavljajući pitanje kako se takav događaj mogao održati na zemljištu u vlasništvu grada u glavnom gradu najnovije države članice EU-a.
Međutim, to je bio tek prvi u nizu nedavnih javnih ispoljavanja hrvatskog nacionalizma, uključujući nekoliko vojnih parada i huliganske napade na kulturne događaje manjinskih Srba u Zagrebu i Splitu.
Thompson je Novu godinu dočekao koncertom u zagrebačkoj Areni, a potom se – uz sve veće razdore – vratio na nacionalnu scenu. Ovaj put na središnjem zagrebačkom trgu predvodio je još jednu veliku gužvu u proslavi brončane medalje hrvatske reprezentacije na Europskom rukometnom prvenstvu za muškarce 2026. godine.
Desničarska kulturna ofenziva
I prije Thompsonovog ljetnog koncerta, koji jedan komentator nazvao “neofašističkim hrvatskim Woodstockom”, postojala je jasna društvena podjela: tko ide, a tko ne. I premijer Plenković, stalna medijska prisutnost i najprepoznatljiviji član vlade u zemlji prema nedavnom istraživanju, jasno je pokazao gdje se nalazi.
Ugađajući Thompsonu, Plenković je zapravo dao zeleno svjetlo desničarskim i krajnje desničarskim skupinama da otvorenije iznose svoje stavove, smatra Stevo Đurašković, docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
“Od tada imamo svojevrsnu desnu kulturnu ofenzivu, što je Plenković prešutno prihvatio”, rekao je Đurašković.
Ova ofenziva poigrava se desetljećima starim društvenim podjelama, posebno dihotomijom između ustaša (fašista) i partizana (komunista) – koja datira još od Drugog svjetskog rata – i dovela je hrvatsku ljevicu u poziciju da otima za odgovorima.
Karin Roginer Hofmeister – postdoktorandica na Fakultetu društvenih znanosti Karlovog sveučilišta u Češkoj – rekla je da desnica kapitalizira ono što ona naziva “politikom asertivnog pamćenja”.
Ovaj populistički pristup, za koji je Roginer Hofmeister rekla da je očit u cijeloj postjugoslavenskoj regiji, oslanja se na povijesne narative koji su “manje apologetski, manje inkluzivni i više usmjereni na vlastitu žrtvu i ponos”.
Hrvatska desnica je u ovoj sredini procvala uživajući stabilne razine popularnosti oko 40 posto ukupno od parlamentarnih izbora 2024. Brojke poput te djelomično se mogu pripisati njezinom uspješnom pokušaju da ljevicu oslika kao komuniste.
“U postjugoslavenskim zemljama komunisti često funkcioniraju kao simbol najvećeg zla: ‘tamnice naroda’, potiskivanja nacionalnog suvereniteta, a posebno u hrvatskom nacionalističkom narativu, podređenosti Beogradu i srpskoj dominaciji”, primijetila je Roginer Hofmeister.
Objašnjavanje ideološkog sukoba desnice i ljevice u suvremenoj Hrvatskoj isključivo podjelom na ustaše i partizane nosi rizik pretjeranog pojednostavljivanja. Riječ je, kako je rekao Đurašković, naprosto o najistaknutijem mobilizacijskom oruđu za oba pola političkog spektra koji su se, kao i drugdje u Europi i u Sjedinjenim Državama, formirali oko onih koji podržavaju konzervativna stajališta i onih koji podržavaju progresivne socio-kulturne vrijednosti.
Thompsonovi obožavatelji, koji velikom većinom pripadaju prethodnom taboru, koriste ono što smatraju domoljubnom ikonografijom kako bi se metaforički zaštitili od percipiranih upada u tradicionalne vrijednosti od strane “probuđenih” stranih utjecaja.
Vjeran Pavlaković – redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci, rekao je da je dihotomija ustaše i partizani, dakle, samo fasada za druga, goruća sociokulturna pitanja kao što su obrazovanje, odnosi Crkve i države, abortus i politika identiteta.
Šira pitanja koja su se nedavno pojavila diljem EU također sve više oblikuju ideju Hrvata o ljevici protiv desnice. Među njima su migracije, rastući populizam, klimatske promjene i sloboda govora, rekao je Pavlaković.
Dvije lijeve noge
Što god da su glavna pitanja, to su stvari na koje ljevica zemlje trenutno nema odgovora. Ovaj neuspjeh, a time i neuspjeh u projiciranju imidža vjerodostojne i dosljedne alternative trenutnoj vladi, dodatno potiče stabilnu popularnost desnice.
Obje vodeće lijeve stranke – Socijaldemokratska partija (Socijaldemokratska partija Hrvatske SDP) i novo-ljevice Mi Možemo! (Možemo!) stranke – nedostaje kadrova i ideja za ozbiljan izazov HDZ-u na čelu s Plenkovićem, kaže Đurašković. SDP i Mi možemo!, ustvrdio je, svoju pozornost usmjeravaju gotovo isključivo na kritiziranje HDZ-ove politike i korumpirane prakse vladanja, ali vlastitu politiku biračima ne prezentiraju dovoljno jasno.
“Kako će točno promijeniti strukturu gospodarstva?” “, rekao je Đurašković, osvrnuvši se na još jedno goruće pitanje u glavama birača. “To se neće dogoditi samo od sebe jer prestanete krasti i počnete ubacivati novac u sustav. Pravo pitanje je: ‘u što točno i kroz koje konkretne mjere?'”
Pavlaković je rekao da je mala politička razlika između SDP-a kao nominalno najveće lijeve stranke u zemlji i HDZ-a. “Njihovi politički programi imaju de facto bilo isto: neoliberalni kapitalizam, integracija u EU i NATO, i tako dalje.”
Druge desničarske snage i komentatori svojedobno su za HDZ smatrali da je previše skrenuo prema centru pod Plenkovićem. No, djelomično kroz svrstavanje uz popularne kulturne ličnosti poput Thompsona, stranka se uspjela ponovno uspostaviti kao izrazito desni pokret, sličan imidžu koji je imala 1990-ih i ponovno sredinom 2010-ih pod Tomislavom Karamarkom.
“Jasno je da HDZ profitira od oslanjanja na domoljublje, svoje veze s Katoličkom crkvom i antilijevog diskursa. U ovom trenutku možda nema druge desničarske stranke koja može kapitalizirati ove teme, omogućujući HDZ-u da nad njima preuzme kontrolu”, rekao je Pavlaković.
Crying Foul
Ljevica je jasno rekla da smatra da je kulturna ofenziva desnice nespojiva s antifašističkim temeljima na kojima je izgrađena moderna hrvatska država. Čelnik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić nedavno je, primjerice, u intervjuu za Hrvatski dnevnik Plenkovića i vladu na čelu s HDZ-om opisao kao ekstremno desničarske. Jutarnji list.
Đurašković nije otišao tako daleko. Rekao je da HDZ zastupa “light” desnu politiku, posebice u usporedbi s Karamarkovim vodstvom od 2012. do 2016., tijekom kojeg se stranka radikalizirala i skrenula prema krajnjoj desnici. Đurašković je Plenkovića nazvao “Karamarkom s ljudskim licem” – što je naklon sloganu “socijalizam s ljudskim licem” koji je koristio čehoslovački čelnik Alexander Dubček tijekom Praškog proljeća 1968.
Slično kao i Karamarko, Plenković je uspješno kooptirao krajnje desne frakcije unutar svoje stranke, kao i vanjske desne elemente, što je omogućilo HDZ-u da zadrži široku podršku. Veliku je ulogu odigralo strateško približavanje HDZ-a i Plenkovića s jedne strane te istaknutih desničarskih javnih osoba, poput Thompsona, s druge strane.
“Thompson ima koristi od institucionalne blizine, vidljivosti i osjećaja da predstavlja ‘narod’ i ‘ispravnu’ vrstu domoljublja. Vlast ima koristi jer Thompson mobilizira veliku domoljubnu javnost, čije je emocionalno središte herojski narativ Domovinskog rata 1990-ih. A ta javnost je izborno važna”, objasnio je Roginer Hofmeister.
Institucije EU-a bile su izrazito tihe zbog pomaka udesno u Hrvatskoj, koja se pridružila 2013. s obvezom poštivanja vrijednosti i standarda Unije.
Đurašković je sugerirao da je to dijelom zato što Bruxelles vidi a desni pomak u drugim državama članicama tijekom proteklih godina.
No Roginer Hofmeister rekao je da EU ne može učiniti puno u vezi s tom situacijom, tvrdeći da ona “odražava ograničenu institucionalnu nadležnost u simboličkim sporovima, smanjen utjecaj nad državom članicom i činjenicu da je EU trenutačno usredotočena na veće strukturne i geopolitičke izazove.”
Ti izazovi – uključujući, ali ne ograničavajući se na, rat u Ukrajini, migracijsku krizu i ekonomske pritiske iz SAD-a i Kine – čine EU pomalo nevoljkom intervenirati na način koji bi oslabio jednu od njezinih najlojalnijih država članica, prema Pavlakoviću.
S obzirom da ljevica mlatara dok traži način da se suprotstavi ofenzivi desnice i da izbori nisu zakazani do 2028., čini se da u skoroj budućnosti neće biti većih promjena u konstelaciji političkih snaga u Hrvatskoj.
Neki od Thompsonovih najvatrenijih sljedbenika vjeruju da bi on mogao biti čovjek koji će to promijeniti – s jednim ispitanikom na istraživanju portala Dnevno.hr rekavši da “on okuplja ljude” i da bi se mogao kandidirati za dužnost i možda jednog dana biti premijer.
Međutim, Roginer Hofmeister sumnja u to.
“Mislim da je vjerojatnija Thompsonova ambicija da ostane parapolitički autoritet – netko tko oblikuje emocionalne granice domoljublja i vrši pritisak na institucije izvan formalne politike.”
Čini se da je takva uloga ekonomski isplativa za Thompsona i njegov menadžerski tim. Prema neslužbenim procjenama, samo je koncert na Hipodromu zaradio oko 25 milijuna eura prihoda od ulaznica, a kako se bliži još jedna koncertna sezona, jasni su poticaji da se pjevačica zadrži na pozornici.
Andrej Grgin urednički je pripravnik u Transitions. Magistrirao je balkanske, euroazijske i srednjoeuropske studije na Karlovom sveučilištu u Pragu, Češka.
