Nova rješenja za Hrvatsku: Povijest i kontekst
Raspuštanje Austro-Ugarske i postratne perspektive Hrvatske
S krajem Prvog svjetskog rata i raspadom Austro-Ugarske, Hrvatska se našla u turbulentnom političkom okruženju. Problemi su počeli s Londonskim ugovorom iz 1915. godine, koji je Italiji obećao značajne teritorijalne dobitke na jadranskoj obali u zamjenu za ulazak u rat na strani Saveznika. Predstavnici Južnih Slavena, okupljeni u egzilu, osjetili su prijetnju za budućnost Hrvatske. Vođeni političarima poput Ante Trumbića i Frana Supila, osnovan je Jugoslavenski odbor koji je promicao ideju o ujedinjenju Južnih Slavena na načelu nacionalnog jedinstva.
U srpnju 1917. potpisana je Deklaracija Krfa, koja je najavila osnivanje nove države Južnih Slavena nakon rata. Ova država zamišljena je kao demokratska monarhija pod okriljem dinastije Karadjordjević. Saradnja sa Srbijom bila je ključna za očuvanje hrvatskih teritorija, koji su bili ugroženi od strane preostalih sila Centralnih država. Ipak, pitanje o budućoj strukturi države – hoće li biti federacija ili centralizirani sistem – ostalo je nejasno.
Ujedinjenje Hrvatske i formiranje nove države
U razdoblju nakon rata, politička klima u Hrvatskoj se počela mijenjati. U listopadu 1918., hrvatski sabor proglasio je prekid odnosa s Austro-Ugarskom, čime je otvoren put za ujedinjenje Hrvatske, Dalmacije i Slavonije u novu neovisnu državu. Međutim, ubrzo su prijavljeni nesuglasici koji su došli do izražaja kroz vođu Hrvatske seljačke stranke, Stjepana Radića, koji je izričito tražio poštivanje volje naroda i nacionalnu jednakost.
Bez obzira na brojne prigovore, u studenom 1918. potpisana je deklaracija u Ženevi koja je tražila uspostavljanje južnoslavenske države. U prosincu iste godine, predstavnici Nacionalnog vijeća susreli su se s regentom Srbije, Aleksandrom I, kako bi uspostavili zajednicu pod imenom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.
Hrvatska unutar Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca
Iako je novoformirano Kraljevstvo dalo nadu u političku stabilnost, došlo je do izraženog nezadovoljstva u Hrvatskoj zbog percepcije da se radi o proširenju srpske hegemonije. Radićeva Hrvatska seljačka stranka ostvarila je značajnu potporu na izborima, ističući potrebu za neovisnom hrvatskom seljačkom republikom. Ipak, Radić je bojkotirao Ustavotvorni sabor, što je doprinijelo usvajanju centraliziranog ustava 1921. godine.
U 1929. godini, kralj Alexander uspostavio je diktatorni režim s ciljem nadilaženja etničkih podjela, uvodeći nova imena i granice unutar Kraljevstva Jugoslavije. Hrvatska je bila podijeljena na brojne banovine, ali je nacionalizam među Hrvatima i dalje bio snažan, usprkos pokušajima vlasti da nametne unitarizam.
Političke promjene i rast ekstremizma
U međuvremenu, politička represija i nesigurnost pridonijeli su jačanju ekstremizma među protivnicima režima. Ustaša, separatistička organizacija koju je osnovao Ante Pavelić, tražila je radikalne promjene, čak i uništenje Jugoslavije kao uvjeta za slobodu Hrvatske. Nažalost, nesanica političke situacije kulminirala je u atentatu na kralja Aleksandra 1934. godine.
Diktatura i težnja za autonomijom
Novi regent, princ Paul Karadjordjević, omogućio je određeno olakšanje u političkom životu, no bez vraćanja punih demokratskih prava. Opća želja za promjenama rezultirala je stvaranjem opozicije koja je tražila povratak demokratskom poretku. U Hrvatskoj je na čelu opozicije bila seljačka stranka, koju je vodio Vladko Maček. Na izborima 1938. godine, stranka je osvojila značajan postotak glasova, što je vodilo ka Sporazumu iz kolovoza 1939. godine, koji je stvorio autonomnu hrvatsku banovinu. Ovaj sporazum, i dalje pod nadzorom Beograda, izgradio je platformu za daljnje političke borbe unutar Kraljevstva.
Hrvatska je, stoga, bila suočena s kompleksnom političkom situacijom, gdje su identitet, nacionalnost i autonomija bili u središtu svih disputi. U tim turbulentnim vremenima oblikovale su se ideje koje će kasnije imati dugoročne posljedice na samo načelo nacionalnog suvereniteta i samoodređenja.
