U sjeni Ashulije: Život radnika u industriji mode
U sjenovitim satima prije zore, zrak u Ashuliji, malom industrijskom gradu smještenom na periferiji Dake, zasićen je iščekivanjem. Ritmički zvukovi šivaćih strojeva uskoro će ispuniti prostor, najavljujući još jedan dan za ovu drugu najveću svjetsku naciju izvođenja odjeće. Prije nego što se strojevi probude, tihi egzodus tisuća odjevnih radnika izlazi iz svojih domova prema tvornicama koje dominiraju krajolikom.
Jedan jutarnji ritual
Kako prve zrake svjetlosti dodiruju obzor, Rubiya Akter, 30-godišnja radnica u odjeći, izlazi iz svoje male barake. S njezinim zgužvanim stopalima koja dodiruju prašnjavu stazu, svaki korak predstavlja godine provedene za šivaćim strojem. Njezin dan počinje mnogo prije nego što sunce sastavi hrabrost da se probije; brutalni raspored nalaže život pod nepopustljivim zahtjevima modne industrije.
"Rekao sam joj da svoja djeca ostavljaš na miru cijeli dan zbog ogromnog pritiska koji rad nosi," izjavila je Rubiya, nagnuta pod težinom svakodnevnih obaveza. Iza nje, u skromnoj sobici, njezina kći Omi (6) i sin Rakib (u srednjoškolskim pripremama) mirno spavaju. Njihov dom može se smatrati simbolom pogonske snage ove industrije.
Struktura doma i životne okolnosti
Njihova kuća, zapravo jedna soba, ispunjena je skromnim predmetima koji reflektiraju njihove snove i borbe. Stari hladnjak, cijenjen posjed, često je prazan, podsjećajući na financijsku krizu koja ih okružuje. Uvjeti smještaja su skučeni; dva WC-a na deset obitelji, gdje svaki jutro započinje čekanjem u redu, stvaraju dodatni pritisak.
Obrazovanje nudi nadu za bolju budućnost, ali dolazi sa svojim izazovima. "Djeca hodaju do škole, što traje sat vremena, a sve su škole daleko od naše kuće," dodaje ona.
Aritmetika preživljavanja
Dok Rubiya hoda prema tvornici, u njenoj glavi plešu brojke. Sa mjesečnom plaćom od 12.800 Taka, svaki trošak predstavlja izazov. Posljednja mjesečna bilanca izgleda ovako: 3.500 Taka za najam, 500 Taka za struju, 6.000 Taka za hranu, ostavljajući joj samo 2.800 Taka za obrazovanje djece. "Ponekad ne mogu ni platiti školsku naknadu," priznaje, dok joj težina stresa vidljivo raste.
Na tržištu u Ashuliji, cijene osnovnih namirnica su u stalnom porastu. Ova svakodnevna borba za preživljavanje, uzrokovana neumoljivom inflacijom i niskim plaćama, čini predstojeću budućnost nesigurnom.
Priče kolega radnika
Priča Rubije nije jedinstvena. U susjedstvu, Shahida Khan, 37-godišnja samohrana majka, radi od 8 ujutro do 10 noću kako bi prehranila svoju sveučilišnu kćer. Uz nesigurnu plaću, često se mora boriti s financijskim preprekama.
Polash Mahmud i njegova supruga Jasmin također se bore. Njihov četverogodišnji sin živi s rodbinom zbog nedostatka vremena i resursa. "Poslali smo ga u selo jer nemamo dovoljno vremena da se brinemo o njemu," objašnjava on, dok se bori s nerazmjernim troškovima života.
Sustav pod pritiskom
Prema podacima Bangladeške udruge proizvođača i izvoznika, u tvornicama odjeće zaposleni su 3,3 milijuna radnika, a više od polovine njih su žene. Iako industrija obezbjeđuje ključnu zaposlenost, radnici su često zaboravljeni u pregovorima o uvjetima rada i plaćama.
Dr. Rubana Huq, bivša predsjednica BGMEA-e, ukazuje na to da su trenutne plaće i uvjeti daleko od idealnih. "12.500 Taka nije dovoljna plaća, a troškovi života rastu," naglašava. Pregovori o plaćama često se ne odvijaju na pravedan način, ostavljajući radnike bez pravde ili glasova.
Ljudski trošak brze mode
Dok se sunce spušta na kraj drugog napornog dana, Rubiya se priprema za povratak kući. Njezina bolna leđa i umorna tijela svjedoče o neprekidnoj borbi. Priče o Rubiji, Shahidi, Polashu, Jasmin, Hosni, i bezbroj drugih radnika oslikavaju ljudski trošak brze mode.
Mnogi od njih razmišljaju o napuštanju industrije, vraćanju u svoja sela ukoliko se situacija radnika ne poboljša. Dok dan svijetli u Ashuliji, u srcima radnika i njihovim malim domovima, borba za dostojanstvo i bolju budućnost i dalje traje.
