Od Jugotona i pokreta Novog vala do Croatia Recordsa i današnje ere streaminga, malo tko je tako izbliza svjedočio evoluciji hrvatske glazbe kao Siniša Škarica. U ovom razgovoru za Regiju razmišlja o institucijama, umjetnicima i kulturnim snagama koje su malu zemlju pretvorile u jedno od najutjecajnijih glazbenih središta regije. Kulturna prijestolnica Siniša.
Više od četiri desetljeća Siniša Škarica zauzimao je mjesto u prvom redu jedne od najupečatljivijih kulturnih priča u jugoistočnoj Europi. Kao urednik u Jugotonu, a potom i u Croatia Recordsu, radio je s generacijama umjetnika čije su pjesme prelazile granice, preživjele političke prevrate i postale dio zajedničkog kulturnog sjećanja milijuna.
Danas, kada Hrvatska slavi stoljeće organiziranog emitiranja i nastavlja proizvoditi umjetnike koji odjekuju diljem regije, Škarica vjeruje da objašnjenje ne leži u jednom žanru, pokretu ili izvođaču, već u nečemu što se gradilo generacijama.
Zašto je hrvatska glazba ostala toliko utjecajna u regiji?
Ljudi često pretpostavljaju da se to dogodilo zbog određenih umjetnika, ali pravi odgovor leži u povijesti.
Kada govorimo o uspjehu hrvatske glazbe na prostorima bivše Jugoslavije, govorimo o tradiciji koja je više od jednog stoljeća poduprta institucijama i infrastrukturom. Ove godine slavimo 100 godina Radio Zagreba, jedne od najranijih radijskih postaja u jugoistočnoj Europi. Otprilike u isto vrijeme Zagreb postaje dom Edison Bell Penkale, prvog proizvođača ploča na Balkanu. Kasnije je došao Elektroton, koji je nakon nacionalizacije postao Jugoton 1947. i na kraju Croatia Records 1991. U Zagrebu je također osnovan jedan od prvih televizijskih studija u Jugoslaviji.
Glazbena tradicija, kultura i infrastruktura razvijale su se rame uz rame, a često i ispred ostalih dijelova regije. To je pravi odgovor zašto je hrvatska glazba tako uspješno putovala.
Bili ste jedan od urednika povezanih s erom Novog vala. Jeste li tada shvatili da se događa nešto povijesno?
Ne, nije to bio ni jedan trenutak.
Tijekom kasnih 1970-ih već smo mogli osjetiti promjene u jeziku popularne glazbe, pod utjecajem novih kretanja u Britaniji i Sjedinjenim Državama, posebice punka i novog vala. U početku su ti događaji živjeli uglavnom u izdanjima za mlade poput Poleta i Džuboksa. Ali da bi nešto postalo istinski kulturni fenomen, bili su potrebni radio, televizija, novine i, naravno, muzička industrija.
Jedan od najranijih primjera bilo je Prljavo kazalište. Došli su u moj ured u Dubravi sa snimkama koje su bile tehnički loše, ali likovno zanimljive. Godine 1978. te su snimke postale ono što se općenito smatra prvom službenom punk pločom objavljenom u Jugoslaviji.
Hrvatska glazba oduvijek je balansirala među mediteranskim, srednjoeuropskim i regionalnim utjecajima. Koliko je ta raznolikost bila važna?
Bilo je bitno.
Korijenje je vrlo duboko. Možete ih vidjeti u stvaralaštvu skladatelja poput Jakova Gotovca i Ive Tijardovića, u mediteranskim glazbenim tradicijama, u utjecaju talijanske kancone, u urbanoj kulturi Zagreba i kasnijem dolasku ličnosti poput Đorđa Novkovića i sarajevske pop škole.
Zagreb nije bio samo kulturno nego i industrijsko i medijsko središte. Tu su se susrele različite tradicije i stvorile jedinstveno glazbeno okruženje. Ta je raznolikost postala jedan od glavnih razloga zašto je hrvatska glazba ostala atraktivna publici diljem regije.
Unatoč političkim podjelama i novim granicama, hrvatska glazba nastavlja povezivati publiku. Zašto?
Jer život ljudi ne počinje od nule kada se mijenjaju granice.
Naše kulturne biografije ne nestaju jer se mijenjaju politički sustavi. Nastajale su nove države, ali život ljudi se nastavljao. Mlađe generacije baštine sjećanja, pjesme i iskustva od onih koji su bili prije njih.
U mnogočemu mlađi ljudi često lakše prihvaćaju glazbu iz susjednih zemalja nego starije generacije jer nose manje povijesnog tereta.
Radili ste s umjetnicima poput Arsena Dedića, Gabi Novak, Darka Rundeka, Akija Rahimovskog, Olivera Dragojevića i mnogih drugih. Koji odnosi ostaju posebno značajni?
Ima ih mnogo, ali kad bih morao birati, spomenuo bih Gabi Novak i Arsena Dedića.
Naš odnos je bio profesionalan, ali je bio i duboko osoban. Družili smo se ne samo u Zagrebu nego i u Šibeniku. Svaki od njih je na svoj način pomogao stvaranju temelja moderne hrvatske zabavne glazbe, a time i šire jugoslavenske glazbene scene.
Današnju generaciju čine umjetnici poput Jakova Jozinovića, čija se popularnost širi diljem regije. Kako gledate na ovu novu eru?
Jakov je fascinantan fenomen.
Desetljećima su umjetnici gradili karijere prvenstveno oko originalnih pjesama ili pjesama posebno napisanih za njih. Cover izvođači su postojali, ali uglavnom na terasama, u klubovima i plesnjacima. Nikada do sada nismo vidjeli da je netko dosegao sam vrh izvodeći pjesme koje su drugi već proslavili.
To je ono što Jakova čini neobičnim.
Istodobno, ne vjerujem da će to postati dominantan trend. Svaka generacija s vremenom traži svoje vlastite oblike izražavanja. Posljednjih desetljeća to uključuje hip-hop, rap, trap i raniju plesnu glazbu. Mlada publika uvijek traži nešto što joj pripada.
Kad biste jednom rečenicom morali definirati hrvatski pop-rock, koja bi to bila?
Dobra melodija, dobar tekst, dobri akordi, dobar groove i dobra izvedba.
Neke se stvari nikada ne mijenjaju.
