Marija Jurić Zagorka: pionirka hrvatskog novinarstva i književnosti
Marija Jurić Zagorka, rođena 2. ožujka 1873. u Negovcu blizu Vrbovca, bila je jednog od najistaknutijih hrvatskih novinarki i pisaca. Umrla je u Zagrebu 30. studenog 1957. godine, ostavljajući iza sebe neizbrisiv trag u povijesti hrvatske književnosti i novinarstva. Njen život i rad premašuju obične okvire, jer se doista borila za prava žena i promicala emancipaciju u društvu koje je često bilo okrenuto protiv njezinih ambicija.
Rani život i obrazovanje
Marija je odrasla u obitelji koja nije podržavala njezina intelektualna nastojanja. Bez obzira na to, njezina strast prema pisanju i novinarstvu nikada nije izblijedila. Tijekom srednje škole, zbog teške obiteljske situacije, napustila je školu. O tome je kasnije pisala u svojoj autobiografiji “Kamen Na Cesti”, gdje se osvrće na svoje mladenačke godine i izazove s kojima se suočavala. Unatoč tome, njezina odlučnost dovela je do prvih anonimnih članaka koje je objavljivala u novinama.
Novinarska karijera
Zagorka je 1896. godine objavila svoj prvi anonimni članak pod naslovom “Jedan ČASAK” u časopisu Obzor. Na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera, angažirana je kao novinarka unatoč predrasudama s kojima se susretala. Njezini su se članci u početku objavljivali anonimno ili pod muških pseudonimom, no vrlo brzo postaje jedna od vodećih političkih novinarki, izvještavajući o važnim parlamentarnim raspravama i događanjima u Mađarskoj, kao i sa sudskih procesa poput onog Friedjung 1909. godine.
Kroz svoju karijeru, Zagorka se zalaže za istinu i pravednost, a njezin najznačajniji trenutak dolazi u vrijeme kada preuzima uređivanje Obzora nakon uhićenja svojih kolega. Ova hrabra odluka pokazuje ne samo njezinu profesionalnu vještinu, već i strast prema novinarstvu i pravdi.
Književni opus
Nakon što je Strossmayer prepoznao njezin književni potencijal, Zagorka se okrenula pisanju romana. Njezin prvi roman, “Roblje”, objavljen je 1899. godine, a ubrzo nakon toga slijedi serijal povijesnih romana koji ju izdvajaju kao jednu od najproslavljenijih autorica tog vremena. Posebno se ističu dijela kao što je “Vještica s Griča” (1912–1913), koje je i dan danas jedno od najpoznatijih djela hrvatske književnosti.
Marija je ukupno napisala dvadesetak romana, među kojima su se našli naslovi poput “Vladko Šoretić” (1903), “Republikanci” (1914–1916), te “Kaptolski antikrist” (1925–1926). Osim povijesnih romana, njena djela obuhvaćaju drame, komedije i kriminalne romane, a posebno se ističe “Princeza iz Petrinjske” iz 1910. godine kao jedan od prvih hrvatskih kriminalističkih romana. “Jalnaševčani” (1917.) su još jedna od njenih značajnih predstava koja na satiričan način prikazuje društvo toga doba.
Borba za ženska prava
Marija Jurić Zagorka bila je strastvena zagovornica ženskih prava. Godine 1925. osnovala je “Ženski list”, prvi hrvatski časopis posvećen ženama, koji je uređivala sve do 1938. godine. Njezin rad nije stao samo na pisanju; aktivno je promicala feminističke ideje i poticala žene na društveno angažiranje. Osnovala je i časopis “Hrvatica” (1939–1941), gdje je nastavila borbu za poboljšanje socijalnog statusa žena u hrvatskom društvu.
Trajno nasljeđe
Iako je Zagorka uživala veliku popularnost među čitateljima, njezino stvaralaštvo nije odmah dobilo zasluženo priznanje u akademskim krugovima. Rad nagrađivale su kritike koje su ga često smatrale trivijalnim. No, u novije vrijeme, znanstvenici kao što su Ivo Hergešić i Slobodan Lasić započeli su proces revalorizacije njezina djela. Godine 2004. započeo je projekt objavljivanja njezinih prikupljenih djela, a 2007. godine Centar za ženske studije u Zagrebu utemeljio je manifestaciju “Dani Marije Jurić Zagorke”, koja se svake godine obilježava kako bi se odala počast njezinoj važnosti u hrvatskoj kulturi.
Marija Jurić Zagorka ostaje simbol borbe za ženska prava i jednu od najutjecajnijih figura u hrvatskoj povijesti. Njezina djela i dalje intrigiraju čitatelje, a njezina borba za pravdu i ravnopravnost inspiriše nove generacije. Njeno ime još uvijek zjapi u hrvatskoj kulturi, više od šezdeset godina nakon njezine smrti, kao svijetli primjer nepokolebljivog duha i predanosti.
