U svijetu preplavljenom informacijama, komuniciranje znanosti s javnošću postalo je ključna odgovornost znanstvenika. Marko Košiček, koordinator za komunikaciju znanosti na Institutu Ruđer Bošković, ističe ovu potrebu tijekom intervjua na Festivalu znanosti u Sofiji. Njegove misli oslikavaju stvarnost u kojoj pogrešna objašnjenja često preuzimaju prostor koji bi trebali zauzimati znanstveni uvidi.
Tradicionalno, mnogi znanstvenici su nakon objave svojih radova smatrali da je njihov posao gotovo završeno. Međutim, Košiček naglašava da je danas ključno osigurati da znanost bude vidljiva i razumljiva široj javnosti. “Ako znanost nije vidljiva te se ne objasni na pravilni način, drugi će ispuniti taj prostor jednostavnim i netočnim informacijama,” upozorava. U skladu s tim, on smatra da znanstvena komunikacija nije samo promicanje znanosti već sastavni dio znanstvene odgovornosti.
Usporedba današnje situacije sa stanjem prije deset ili dvadeset godina pokazuje značajan pomak. Prema Košičeku, istraživačke institucije su postale otvorenije, a nevladin sektor aktivno se uključuje u povezivanje znanosti s društvom. Međutim, drastičan pad znanstvenih programa na nacionalnim televizijama stvara potrebu da se istraživači izravno obraćaju javnosti, često putem digitalnih platformi i društvenih mreža. Većina znanstvenika, iako otvorenija, ne posjeduje vještine potrebne za učinkovitu komunikaciju s javnošću.
Kada se raspravlja o utjecaju znanstvene komunikacije na kreiranje politika, Košiček to potvrđuje. No, naglašava da je izazov pretvoriti složene znanstvene podatke u informacije koje mogu pomoći u donošenju odluka: “Ovo je posebno važno u situacijama koje se brzo mijenjaju, kao što su pandemije ili klimatske krize.” Njegovi komentari ukazuju na realnost da rijetko imamo potpunu sliku, ali odluke se i dalje moraju donositi.
Zabluda je, dodaje Košiček, da znanost samostalno diktira što kreatori politika trebaju raditi. “Znanost služi kao sredstvo za bolje razumijevanje rizika i opcija.” Odlučivanje o konkretnim politikama leži na društvu, a ne isključivo na znanstvenicima.
U kontekstu društvenih mreža, Košiček naglašava važnost aktivnog sudjelovanja znanstvenika. Međutim, također ističe da znanstvenici ne bi trebali biti aktivisti. Njihova uloga je jasno objašnjavati dokaze i ispraviti dezinformacije, ali pritom sačuvati temeljne vrijednosti znanosti. To postaje izazovno, posebno kada rasprave postanu polarizirane i agresivne.
Pitanje umjetne inteligencije dodatno komplicira situaciju. “AI može brzo generirati razne vrste sadržaja, ali također omogućava širenje dezinformacija.” Košiček ukazuje na izazov prepoznavanja pouzdanih informacija, kada se obujam podataka dramatično poveća. U takvom okruženju, znanstvena komunikacija postaje vitalna ne samo za objašnjavanje znanstvenih koncepata, već i za pomoć ljudima u navigaciji kroz kompleksnost i neizvjesnost.
Naposljetku, Košiček vjeruje da je izravna ljudska interakcija najsnažniji oblik znanstvene komunikacije. On se okuplja oko postavljanja pitanja koja su ključna za razumijevanje znanosti, umjesto samo pružanja gotovih odgovora. Ovaj pristup potiče dublju angažiranost i potiče kritičko razmišljanje.




