Unutar modernog svijeta mode, gdje se brzina i jeftina proizvodnja često nalaze na prvom mjestu, priče poput one Lee So-Yeon osvajaju pažnju i potiču na promišljanje. Ova tridesetogodišnja aktivistica iz Južne Koreje prošla je transformaciju koja je započela s jeftinim zimskim kaputom kupljenim tijekom rada u SAD-u. Taj kaput, koji je stajao samo 1,50 dolara, postao je nadahnuće za njezinu borbu protiv hiper-konzumerizma i brzih modnih ciklusa koji stavljaju profit ispred ljudskih i ekoloških vrijednosti.
Lee se suočila s realnošću proizvođača odjeće koji su plaćeni mrvice, dok je industrija sama po sebi bila duboko ukorijenjena u destruktivnim obrascima potrošnje. Njezina spoznaja da je cijena odjeće često proporcionalna patnji radnica koje je izrađuju dovela ju je do odustajanja od kupovine nove odjeće. Danas je njezin ormar prepun komada s poviješću, uključujući vintage kožnu jaknu koja je nekada pripadala njezinoj majci.
Jedan od ključnih aspekata Leeine filozofije je promicanje rabljene odjeće. Umjesto da se usredotoči na prolazne modne trendove, ona naglašava važnost priče iza odjeće koju nosimo. “Ekološki prihvatljivija odjeća je ona koja je već u vašoj garderobi”, kaže Lee, podsjećajući nas na vrijednost predmeta koji su prošli kroz različite ruke i živote.
U okviru svojih napora, Lee organizira zamjene odjeće među prijateljima i obitelji, a napisala je i knjigu koja promiče ovu ideju. Ovaj oblik interakcije ne samo da potiče održivost, već pomaže ljudima da postanu svjesni vlastitih stavova prema potrošnji i modi. Kao dio globalnog pokreta, Lee se bori protiv prekomjerne potrošnje, posebno među ženama kojima je često nametnuto da prate najnovije trendove.
Jedna od aplikacija koja se pojavila u tom kontekstu je Lucky Pulover, platforma koja omogućava korisnicima međusobno trgovanje održivim komadima odjeće. Osnivačica aplikacije, Tanya Dastyar, ističe da je društvo naučeno da jedini način izražavanja vlastitog stila leži u kupovini novih komada. No, promicanjem rabljene odjeće i dijeljenjem, ljudi mogu pronaći svoj vlastiti stil bez financijskog opterećenja i ekoloških šteta.
Nekada je Lee osjećala veliki pritisak kako će je drugi doživjeti zbog njenih odjevnih kombinacija. Kao tinejdžerica, mjesecima unaprijed brinula se o tome što će nositi. Međutim, njen put prema smanjenju konzumacije počeo je kada je saznala za tragediju Rana Plaza iz 2013. godine, kada je više od 1.130 radnika poginulo u urušavanju tvornice u Bangladešu. Ova tragedija bila je prekretnica, otkrivajući joj kako su upravo ti “modni komadi” koje je često nosila povezani s stvarnim ljudskim patnjama.
Nadalje, modna industrija ima ogroman utjecaj na okoliš, čineći do 10 posto globalnih emisija stakleničkih plinova. Većina modernih odjevnih komada izrađena je od sintetičkih materijala kao što su najlon i poliester, koji se ne razgrađuju i završavaju na odlagalištima. Lee i aktivisti poput nje pozivaju na promjenu, ne samo u načinu proizvodnje, već i u odnosu potrošača prema odjeći.
Unatoč porastu svijesti o važnosti rabljene odjeće, u Južnoj Koreji postoji oprez prema njoj. Mnogi ljudi i dalje gledaju na rabljenu odjeću kao na nepoželjne predmete, često ih povezujući s otpadom. Kim Dong-Hyun, koja vodi tvornicu za izvoz rabljene odjeće, naglašava kako se javnost često neopravdano stigmatizira prema rabljeno – viđenju koje se mora promijeniti. Južna Koreja je peti najveći izvoznik rabljene odjeće u svijetu, sa sve većim brojem odjeće koja završava u zemljama u razvoju, ostavljajući te zemlje bez kapaciteta za njihovo daljnje procesiranje.
Od Lee So-Yeon do mnogih drugih, priče o borbi protiv brzog mode i hiper-konzumerizma nastavljaju se širiti, potičući ljude da preispitaju svoje navike i vrednosti u vezi s odjećom koju nose.
