Legende u potpunosti, kvaliteta subjektivna, izbor odličan, remaster dobrodošao. Tako mogu u najkraćim crtama opisati najnoviju seriju izdanja Croatia Recordsa, koja budi nostalgiju. Mišo Kovač, Tereza Kesovija, Arsen Dedić i Novi Fosili imaju mnogo više za ponuditi, naravno ako ste u tom filmu.
Moje formativne godine spadaju u osamdesete, a tad sam bio daleko od ove četvorke (iako nikada nisam okrenuo leđa Arsenu). Godine donose svoje, pa je bilo pitanje vremena kad ću sa simpatijama slušati glazbu koju nisam podnosio iz raznoraznih razloga. Ponajviše što sam dijete novog vala, a dojenče klasičnog rocka sedamdesetih. No kako to biva, što si stariji sve se više vraćaš u djetinstvo, pa slušajući hitove Miše i Tereze, živo se mogu sjetiti eksurzija u Zablaće i krađe divovskih rajčica iz lokalnih vrtova, čisto iz objesti. Da su nam bar djeca tako objesna kao što smo bili mi.
Bogata fonoteka Croatia Recordsa malo je usporila što se tiče takozvane “kvalitetne” glazbe, no ta riječ “kvaliteta” je previše subjektivna. Što bi trebala biti kvaliteta? Zvuk, izričaj, produkcija…? Kao da omalovažamo sve te ljude koji sudjeluju u stvaranju hitova, a i onih koji to nisu u okružju koji su nekima (pa možda i meni) bila strana. Sama pomisao da popljujem Mišu ili Terezu, a kamoli Fosile, da ne govorim o Arsenu, bilo bi neukusno. Ovi, neki autori, a neki interpretatori su ipak dio naše kulture. Uspoređujući s današnjim glazbenim ukusom, staviti ih na pijedestal popularne glazbe nije niti malo naivno i nespretno.
Krenimo od prvoga, Mišo Kovač, svakodnevni gost časopisa i dnevnih listova sedamdesetetih, Mišo “kovač zlatnih ploča”, čije su ploče kupovali i oni koji nisu imali gramofon, ima samo jedan nedostatak “Proplakat će zora”. Nezaobilazan hit iz sedamdesetih. Nerazumljivo je da se izostavila ova stvar, osim ako nisu u pitanju autorska prava. Mišo se duboko ukorjenio, ponajviše u Dalmaciji, zbog njega bih mogao navijati za Hajduk (a taj aspekt kolektivne kulture me ne zanima). Koliko god bio “plitak” u usporedbi s glazbom koja je stvarala revolucije, Mišo je neizbježan. Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti.
U usporedbi skromnih vokalnih mogućnosti Miše (ali to nije nikakvo mjerilo), Tereza je operna pjevačica. Njena karijera je fascinantna, predstavnica dvije zemlje na Eurosongu, tempremantna Eubrovčanka zbog koje sam imao traume u djetinstvu, (naime, kad sam bio dijete zvali su me Nono, pa sam za peti rođendan dobio jedno 30 singlica “Nono, moj dobri Nono” koju sam morao slušati sljedećih nekoliko mjeseci. Sorry Tereza, možda je i tebi bilo tako teško). Ova kompilacija mijenja moj odnos prema divi domaće glazbe. Većina pjesama su na singl pločama, raznim kompilacijama, a sad, u novom remsteriziranom ruhu, mogu čuti sav taj raskoš njenog talenta i glazbenog teatra u najjačem svjetlu. Da sam deset godina stariji, tko zna kako i koliko bih je volio. Kao i kod Miše, ukradena rajčica je bila najslađa u mom životu, a tu sitnu krađu je pratio Terezin soundtrack.
Kao dijete Arsena nisam shvatio, iako sam bio zadivljen njegovim glazbenim i aranžerskim rješenjima. Kada sam dovoljno odrastao da shvatim svijet oko sebe, a pogotovo danas, smatram da bi Arsena trebalo imati kao obaveznu lektiru. (Pre)bogati opus, što za sebe, što za dugogodišnju družicu Gabi, a da ne govorim o stotinama pjesama pisanih za druge, svrstava ga u jednoj od najplodonosnijih autora na ovim područjima, sa samo jednom razlikom… kvaliteta na prvom mjestu. Šezdesetih i sedamdesetih kao da nije bilo TV emisije zabavnog karaktera, od dječjih emisija do ozbiljne filmske ili televizijske glazbe, a da nije bio prisutan. Nitko toliko dugo nije bio na vrhu. I u ovoj seriji vinilnih izdanja, najjače izdanje.
A Novi fosili (legenda kaže da je baš Arsen dao ime ovome bendu), nerijetko su uspoređivali sa svjetski poznatim Šveđanima – ABBA-om. Ima li tu nekakve poveznice, možda… ABBA i Novi fosili su bili umjetnost u popularnoj glazbi, a kod nas “spretno” nazvanoj “zabavnoj” glazbi. Postojali su godinama prije no što je došao Rajko Dujmić, a s njim i prva anti-femme fatale koja je svojim glasom i pojavom zasjenila mnogo ljepše pripadnice nježnog spola. Njen odlazak je gotovo bio šok, ali ju je dostojno zamjenila Sanja Doležal, donoseći mladost, veselje i vrckavost kojom je bend doživio novi uzlet. Možda nisam toliko privržen ovom sastavu (nisam više tada krao rajčicu, osim ako nije u pitanju pjesma “Kad naš brod plovi”), ali njihove jasne i čvrste i artistički lagane kreativne rime nikada me nisu u potpunosti razrješile ljubavi prema tome bendu. No, pogodili su me samo jednom pjesmom zbog čega nikada nisam odustao od njih – “Sanjaj me”.
Što Croatia Records kani s nastavkom ove franšize? Pada mi na pamet Oliver, Dino, Srebrna krila, Kićo, mogu samo nagađati. Sad je vrijeme da se prisjetimo tih legendi, dok sada sam uzgajam rajčice i s balkona gledam kako neki novi klinci kradu hibridne rajčice. Upravo onakve kakva je današnja glazba.