Treći put sam u pet godina uspio pogledati Algiers u Zagrebu (i još jednom u Primoštenu) i svaki put se iznova uspijem oduševiti onim što su nam donijeli i prikazali.
Ovi Amerikanci iz Atlante su nam pokazali da se i ono što se naizgled ne može spojiti može zvučati opako i moćno. U njihovom slučaju dobili smo jednu kombinaciju najbrutalnijeg neo soula i gospela koji možete zamisliti, pomiješanog s repom i post rockom i na kraju uvijenog u tešku distorziju i elektroniku. Algiers su Ryan Mahan na bas gitari, Lee Tesche na gitari, Matt Tong na bubnjevima i Franklin James Fisher na vokalu i gitari. Na koncertu u Vintageu ovog ponedjeljka, 16. listopada promovirali su svoj odlični četvrti album “Shook“, a naravno dobili smo i odličan izbor s prva tri albuma pa je tako svatko tko je imao sreću biti u Vintageu dobio jedan dobar presjek karijere Algiersa.
Razglas u Vintageu je srećom bio moćan i glasan što je jedan od glavnih preduvjeta za potpuni doživljaj glazbe Algiersa, a bend se potrudio da raspoloživu snagu razglasa iskoristi na najbolji način. Krenuli su vrlo žestoko s “Irreversible Damage” s novoga albuma, ali vrlo brzo vraćaju se u ranije dane i dobivamo presjek diskografije. Stariji “hitovi”, ako je to u slučaju Algiers možda uopće moguće reći, su naravno izazvali ponajviše reakcije publike, a tu prvenstveno mislim na neke od pomajboljih stvari s prva dva albuma, “The Underside of Power“, “Black Eunuh”, “Blood” ili “Cry of the Martyrs”, ali svakako su i nove “žestice ” s novoga albuma, “73%” i “A Good Man” poprilično razdrmale itekako dobro ispunjeni Vintage Industrial Bar.
Foto: Nikola Knežević
Vidio sam na koncertu dosta ljudi koje znam i koje sam vidio na dva nastupa Algiersa u Močvari i na SuperUhu u Primoštenu, ali vidio sam i neke koji su mi rekli da su ih prvi put došli pogledati i nakon koncerta su svi su bili i više nego zadovoljni. Bend je bio vrhunski raspoložen, Franklin James Fisher po običaju vrlo vizualno atraktivan u svojoj nervozi, kad god se uhvatio gitare bilo je to više nego zanimljivo, Ryan Mahan svakako najživlji na bini i u plesu u nekom svom svijetu, Lee Tesche je izvlačio vrhove distorziranog gitarskog sazvučja, a svakako najsimpatičniji je po običaju bio “smiješni” Matt Tong u svome klasičnom izdanju, mrežastoj potkošulji i fruzurici njemačkog metalca iz osamdesetih godina. Imali su Algiers još jednog pridruženog člana koji je upotpunjavao zvučnu i vizualnu slike što na bas gitari, što surepanjem, što plesom, ali nažalost u svoj onoj buci nisam uspio uhvatiti ime.
Njihove angažirane tekstualne poruke u pjesmama zapamtili smo još i na prethodnim nastupima, a s novim albumom stvari su se samo produbile pa smo tako dobili jedan prikaz duboke krize društva koje vodi možda i prema nuklernom armagedonu. Ali maknimo se s teških tema i još jedanput recimo da smo se svi sinoć odlično proveli u Vintage Industrial Baru i da je sreća da jedan ovakav “mali, da ne kažem veliki” bend ima običaj i Zagreb (a danas i klub Azimut u Šibeniku) uvrstiti u svoju turneju. Nadam se da će se takve stvari i dalje događati jer interesa za ovakve nastupe svakako ima, primjer za to je i ispunjen Vintage.
Sedamdesetak minuta nastupa i još dvadesetak više nego moćnih minuta u dva dodatka bili su više nego dovoljni da svi odu kući zadovoljni. Opet se isplatilo potegnuti dvjestotinjak kilometara i malo smrzavati čekajući noćni bus, ali tako je to, rokenrol je bol, a sinoć se u Vintage Industrial Baru rokenrol ukazao u jednom od svojih najboljih izdanja. “All Power to the People”.
Foto: Nikola Knežević
