Ime Ivana Grobenskog nekima još uvijek nažalost ne znači ništa dok ga nekima ne treba uopće predstavljati, pogotovo onima koji već dugo prate njegov rad.
Za početak, onim prvima kratko bih predstavio Ivana možda baš njegovim vlastitim polušaljivim riječima na jednoj od neke vrste društvenih mreža : “Ivan Grobenski piše pjesme, isprike i donekle šaljive opaske na društvenim mrežama. Na sceni je predugo da ne bi mogao živjeti od glazbe što i dalje uspješno čini. Pjeva na kajkavskom i engleskom, a publici i kritici mora se opravdavati za oboje. Ima nekoliko albuma, a najnoviji se zove Apocalipstick. U posljednje vrijeme razmišlja o skandalima koji bi ga napokon doveli u lifestyle rubriku.“
Nadam se da nakon “Apocalipsticka” Ivan Grobenski neće završiti u lifestyle rubrikama, ali sam siguran da će krajem godine završiti na vrhovima top lista najboljih domaćih albuma. To naravno kod nas uopće ne znači da će se vrtjeti na vrhovima radijskih i televizijskih “top lista“, niti znači da će uletjeti u neku veliku lovu, ali sam siguran da će oni “mali“ klubovi u kojima bude promovirao “Apocalipstick” biti puni, barem to, ako ima pravde na ovome svijetu, a nema. Neću puno trošiti riječi na njegov minuli rad s Moskau i nekoliko fenomenalnih albuma koji su iznjedrili, pa ni na njegovu dosadašnju solo karijeru, ali nakon prethodnog albuma “Siromahi i Lazari” novi album ne da je potpuni obrat situacije nego nešto što možda nismo niti pomislili da bi se moglo dogoditi. “Siromahi i Lazari” kao jedan melankolični podravski blues ili neka vrsta soundtracka za neku crnu mati zemlu donio nam je od Grobenskog jedan novi nivo izričaja. I kada smo očekivali ne nastavak takvoga puta nego možda progresiju sličnoga izričaja, stiže nam “Apocalipstick”.
Već prvi singl “Lo-Fi Girl Felt Cute”, a nakon njega i drugi najavni singl albuma “Gender Reveal Party”, dali su nam do znanja kako ne samo da ponovo mijenjamo jezik i ritam nego da doslovno na ovome albumu mijenjamo i boju kože.
Ivan Grobenski za ne povjerovati uplovio je u funky, soul, hip hop i još koješta i sve nas iznenadio, da ne kažem prevario. Sam Grobenski za album kaže “U devet pjesama ‘Apocalipsticka’ sadržana je čitava naša postmoderna shizofrenija pogonjena pomahnitalom svakodnevicom uvijek novih kriza i loših vijesti. Jeftinim, populističkim medijskim rječnikom rečeno, ovo je album o tome da ‘nije dobro’, iako se u ove navodnike može umetnuti bilo koji od naslova kakve svakodnevno susrećemo u medijima kojima smo preplavljeni. Glazbeno je ‘Apocalipstick’ lepeza raznih žanrova iz bogate povijesti popularne glazbe, od soula, funka i afrobeata pa do modernih hibridnih žanrova poput neo-soula, lo-fi hip-hopa i jazz rapa, no što na kraju čini autentičan i kompaktan ‘apocalipstick’ zvuk u kojem su Digable Planets zastupljeni jednako kao i Fela Kuti ili Jinsang’“.
Kroz povijest smo svjedočili da funky, a i soul nije samo plesni ritam na obične ljubavne pa i eksplicitne ljubavne stihove, nego da je itekako bilo angažiranih funky i soul izvođača, od Funkadelica i Gila Scotta-Herona iz nekih davnih vremena do sijaseta novovjekih funky soulmana. Upravo tako nas uvodna plesna funky “Mental Health Customer Support” osvaja na prvu kako svojim ritmom tako i svojom temom u kojoj suicidu i gubljenju razuma skloni čovjek telefonski traži pomoć ustanove za mentalno zdravlje, a teleoperater “… This is Ivan speaking, how may I help you ?…“ sugerira jednu klasičnu samopomoć mantru “… Should have laughed, should have loved…“.
Iako vjerojatno ni sam ne vjeruje u tako nešto, iako je vjerojatno svjestan beznadnosti današnjeg vremena i današnje situacije (bilo u svijetu, bilo kod nas) Grobenski s vjerojatno velikom dozom ironije, a i humora reagira na svijet oko sebe.
“Gun” koji slijedi je odličan neo-soul u kojemu se dotičemo toga da čovjek drži pištolj jer se mora držati za nešto, a u stvari danas čovjek poseže za oružjem jer jednostavno više nema izbora. Lagani soul “It’s Called Anxiety” dotiče anksioznost, nešto za što do nedavno skoro da i nismo znali, a sada su došla vremena da su nam puna usta anksioznosti. Slijedi isto tako upečatljiva “Memories”, a nakon nje mijenja se ritam i slušamo više nego zavodljivu “Community” s divnim pratećim vokalima. Nakon njih na redu su već spomenuta dva najavna singla “Lo-Fi Girl Felt Cute” s fantastičnom gitarskom dionicom i “Gender Reveal Party” koji me čak podsjetio i na Stinga, a ni sam ne znam je li to danas kompliment ili ne, ali ovdje sasvim dobro zvuči.
“Human Spirit” odlična je funky stvar koju cijelo vrijeme u podlozi nosi masni bas ritam i krljajuća gitara i jedna mi je od najdražih pjesama na albumu. Sam kraj ostavljen je za naslovnu “Apocalipstick”, fantastičnu skoro easy listening odu kraju u kojoj je Waitsovskim glasom političar apostrofiran kao možda i “ono nešto” koje drži štapić koji nas može odvesti u apokalipsu, a slike kraja redaju se jedna za drugom. Nema optimizma, a ako se i sami okrenemo oko sebe, kamoli uključimo radio, televizor ili portale, vidimo da optimizam više ne živi ovdje. Danas je definitivno samo loša vijest, vijest.
Iako od Ivana Grobenskog nisam očekivao album pun optimizma, a pogotovo kad sam vidio naslov albuma, moram ponovo priznati da je nakon slušanja nastupilo potpuno iznenađenje. Očekivao sam nešto, dobio sam nešto sasvim drugačije, ali još jednom ponavljam, “Apocalipstick” je sam vrh ovogodišnje produkcije, a sama produkcija albuma je na svjetskom nivou i to je moram priznati jedino što me nije iznenadilo na ovom albumu. Glazbeno, sada pada mi na pamet i njegov Podravac The Gentleman (Marko Lucijan Hrašćanec), imamo sličnih ritmova, vrhunski su isproducirana oba albuma, ali puno toga je ovdje ipak drugačije. Osim što je autor pjesama, Ivan Grobenski je otpjevao sve vokale, pozabavio se gitarama i još ponekim instrumentom, a gostujući glazbenici na albumu su Damir Šomen i Goran Vdović (bubnjevi), Marin Hraščanec (synth, klavir, back vocal), te Romana Pavliša, Melani Krog i Helena Hraščanec kao prateći vokali.
Autor zanimljivog omota albuma je koprivnički umjetnik Zvonimir Haramija Hans.
S Apocalipstickom dobili smo velikog kandidata za možda ponajbolji album godine, a kuda će dalje put odvesti Ivana Grobenskog nakon ovog albuma stvarno se više ne bih usudio prognozirati. Izvjesno je jedino da ćemo ponovo dobiti nešto drugačije. Bez obzira što “Apocalipstick” ne nudi nekakav optimizam, upravo to što postoji taj Grobenski, pa zatim recimo Seine i Denis Katanec i još par sličnih, i što je takva glazba ipak slušana ostavlja nam nadu da ipak nisu svi utezi na vagi na jednoj strani već i da ima nešto i na drugoj strani.
Moramo probati živjeti najbolje što možemo makar stalno bili pod prijetnjom apokalipse, a ako plešete, uz ovaj Apocalipstick ritam sudnjeg dana može se i dobro zaplesati.