Pristupiti drugom albumu synth pop dvojica pocket palma s neutralne pozicije gotovo je nemoguća zadaća. Ako ste ljubitelj synthwave, outrun playlista i estetike koju je Nicolas Winding Refn uspostavio svojim nevjerojatno utjecajnim filmom “Drive”, onda je ovo apsolutno glazba za vas.
Anja Papa i Luka Vidović jako efektno reproduciraju estetiku osamdesetih ili bolje rečeno, ono što moderni pop konzument percipira kao estetiku osamdesetih. Njihova glazba puna je preciznih mehaniziranih beatova, gumastih ljepljivih bas linija, hladnih synth tekstura i distanciranih “cool” vokala. U najboljim trenucima produkcija podsjeti na neonsku epiku “Hurry Up, We Are Dreaming” M83, što je s tehničke strane vjerojatno najveća pohvala koju može primiti ovakvo ostvarenje.
Problem nastupa kad pokušate proniknuti ispod slojeva estetike. Da bi bilo koja glazba funkcionirala, slušatelj se mora emocionalno povezati s njom, a ovakva visoko estetizirana glazba je uvijek u opasnosti da stilom zaguši emocije. Na ovom albumu nema prostora za dojam spontanosti, sve je izvedeno savršenom preciznošću, popraćenom i vrlo jasnim vizualnim osjećajem. Ako ste raspoloženi za toliku razinu telegrafiranja emocija, onda ovaj album svojom preciznošću svakako zaslužuje pohvalu, no ako vam je stalo do spontanosti ili nepredvidljivosti, nećete napraviti grešku ako preskočite slušanje i sačekate vrtnju na radiju za koju slutim da je gotovo neizbježna.
Foto: Benjamin Strike