Azra – “Balkan” (1979.) (2/12) – Music Box – Glazbeni portal

Autor

KATEGORIJA

PODIJELI


KOLUMNA: Ni bendovi nisu više kao što su bili: Azra – “Balkan” (1979.) (2/12)

Kolumna koja je pred vama pokušaće da u sledećih godinu dana, svake poslednje nedelje u mesecu, odgovori na pitanje koje su rokenrol pesme iz zajedničke jugoslovenske zaostavštine i dalje aktuelne?

Svedoci smo da je preko YouTubea i streaming servisa celokupna stara muzika postala instantno dostupna. Tim je važnije pitanje – šta od te baštine, ako išta, ima još uvek smisla? Naša teza biće da je period pre, za vreme i oko „novog talasa“ (1979 – 1982) dao niz autora i kompozicija koje su postale deo opšte kulture na ovim prostorima. Odabrali smo za vas 12 pesama koje su verovatan vrhunac rada ključnih bendova iz tog perioda, grupa koje su inspirisale najveći deo današnje misleće muzičke scene, postajući deo svačijeg odrastanja.

Zašto je to bitno? Ovi primeri nam na našem jeziku pokazuju kako popularna muzika može biti nešto više od zabave, nešto što opisuje kako stvarno živimo.

Dragan Ambrozić

NI BENDOVI NISU VIŠE KAO ŠTO SU BILI:
AZRA – “BALKAN” (1979)

Ako je potpisniku dozvoljeno da parafrazira samog sebe, iz jednog davnog teksta u magazinu “Ritam”: dok je Bregović poseljačio rokenrol, Štulić je rokenrolizovao seljaštvo, i ta njegova prosvetiteljska misija obznanjena je upravo na prvom singlu grupe Azra, sa koga se istakla numera “Balkan”. Zapravo, kad sam je čuo na radiju negde 1979., u prvi mah sam, pre svega zbog imena sastava, pomislio da je u pitanju neka od novih bosanskih grupa, ali mi je do kraja pesme postalo jasno da sa tim utiskom nešto nije u redu, jer su se pominjali Pankrti – tada još široj javnosti ne mnogo poznat bend. Ovakvo prepoznavanje avangardnih tendencija i njihovo smeštanje u pozitivan kontekst, moralo je pripadati samo nekoj geografskoj odrednici bližoj Ljubljani, i nekome ko ih je stvarno video, u vreme kada je time mogao da se malo ko pohvali. Zato Zagreb nije bio iznenađenje, mada je ovo verovatno jedina autentična glorifikacija Balkana, proizašla iz njegovog kulturnog miljea.

“Balkan” ima gitarski intro koji je doslovno borbeni poklič. Neka nepoznata himna, čuje se u tom uvodu. Sudbinski kvalitet ove neobične pesme izlazi na svetlo dana čim reči same od sebe krenu i na njih se nadovežu one prepoznatljive narodne udaraljke, i odjednom se usred pesme stvori violina, suludo solirajuća violina koja se kasnije nigde više ne pojavljuje u Azrinim kompozicijama. Samo tu, gde je bilo najvažnije. Njen zvuk, naime, najviše podseća na zvuk albuma “Desire” Boba Dylana (1976.), na kome violinistkinja Scarlet Rivera jednako strastveno-besno dopunjava kompozicije, oslobađajući životne sile da divljaju po svom nahođenju unutar njih. Besni nealyoungovski elektrifikovani gitarski outro solo pred kraj, samo pojačava utisak da su neke moćne magije ovde na delu.

I u tome se već skriva prva tajna Azre koju otkriva ovaj singl – delovanje Džonija Štulića u okviru istorije ovdašnjeg rokenrola ključni je most ka generaciji velikih kantautora, od Boba Dylana preko Neila Younga i CSN&Y do Joni Mitchell. Mi ih nismo imali, te je Džoni sve morao da nadoknadi, for better or for worst. Učinio je to tako što je svoju nečuvenu sposobnosti da napiše realističnu kratku priču u formi rok pesme – ukrstio sa nervozom i nestrpljivošću da se sve desi odmah, karakterističnom za “novi talas”. Rezultat je bio niz malih bisera singer-songwriter umetnosti, prepunih prepoznatljivih likova i situacija: nikada pre njega, život u nekom jugoslovenskom gradu nije bio tako uverljivo opisan rokenrol jezikom.

ROKENROL JE PONIKAO NA BALKANU

“Balkan” je pesma koja je bila očigledno proživljena pre nego što je snimljena – vidi se to, jer kao da Džoni prema njoj gaji neki specijalan odnos dok je peva i odlično je poznaje, pa joj se obraća kao istini što sa njim već podosta dugo živi. Nije ni čudo da izvori pominju kako je u prvobitnoj inkarnaciji postojala još od 1974., u vreme kad je Štulić bio deo redovnog programa kluba Filozofskog fakulteta u Zagrebu… a možda i ranije. Ko zna koliko puta ju je prerađivao i koliko puta je putovao sa njom nakraj večeri. Tek, ona ga je pratila verovatno od kad je prvi put pomislio da mu u životu sleduje karijera muzičara.

Kao i ceo potonji Štulićev životopis, i ova pesma je u sebi nosila suštinsku kontroverzu, tako karakterističnu za ove prostore – imala je nagovešten sentiment sevdaha, a praktično je najavila novotalasno razmišljanje u našoj rok muzici. Ne radi se, naravno, samo o pominjaju Pankrta u tekstu, pa time i njihovom vrlo ranom mitologiziranju, nego o tome što je Azra ovim singlom zauzela poziciju van rok muzike, onakve kakva je do tad bila poznata u SFRJ. Ona je, naime, vladala balkanskim silama, umesto da se špekulantski povodi za njima – tako je “Balkan” vrlo rečita dekonstrukcija “pastirskog roka”, koji je u tom trenutku bio osnovna struja rokenrola kod nas, ubedljivo najpopularnija, prihvaćena tokom prethodnih godina kao definicija jugo-roka i dokaz njegove autentičnosti otelotvorene u Bijelom dugmetu. Pošto je Bregović do nje došao tako što je porekao rokenrol i preodenuo ga u njegovu suprotnost, bio je potreban Štulić da ga spase, okrene proces naopačke, i podari mu zasluženu budućnost.

I on je to uradio singlom “Balkan”, kad je, jednostavno rečeno, preoteo Bregoviću temu. Džoni je zapravo pokazao da se o sudbini svih onih koji su se našli raspolućeni između sela i grada, odnosno palanke i samosvesti, može govoriti na način koji tu situaciju opisuje kao deo rokenrol životnog iskustva – egzistencijalni test po principu “sagori ili preživi”. Bregović je, naprotiv, tada masovnu dramu prelaska u veliki grad opisao kao da mu je u srcu prirodnost sela, te da iz hladnog, otuđenog grada punog isfoliranih cura, treba bežati, jer u njemu ne čeka ništa dobro. Za nas koji nismo hteli, a ni imali gde da pobegnemo iz grada, jasno je bilo na čijoj smo strani: dolaskom Štulića, Bregović je ispao iz istorije, te se nadalje bavio hvatanjem koraka sa “savremenim trenutkom” i recikliranjem sebe (naravno, i to je uradio sa velikim tržišnim uspehom).

BALKAN JE PONIKAO NA ROKENROLU

Zagrebačka izdavačka kuća Suzy objavila je 12. oktobra 1979. prvi singl grupe Azra s pesmama Branimira Štulića, “A šta da radim” i “Balkan”. Ovo izdanje spada u ključne najave dolaska “novog talasa” na hrvatskosrpskom/srpkohrvatskom u bivšoj Jugoslaviji. Svoje prve pesme Azra je snimila u maju i junu ’79. u studiju JM, kog je u Zagrebu držao Janko Mlinarić Truli, snimatelj je bio Petko Kantardžijev, a producent Husein Hasanefendić. Bend su u tom trenutku činili samo gitarista/pevač Džoni Štulić i bubnjar Boris Leiner, dok su im u studiju pomogli Zlatko Miksić Fuma kao basista (član Parnog valjka), Mladen Jurčić, prateći vokal (budući Film), Hasanefendić koji je svirao gitaru, kao i Goran Reljić na violini. Treba uočiti da je “Balkan” odabran za B stranu – no, vrlo brzo će se pokazati da je značaj ove numere za proboj Azre ogroman.

Tek sa pesmom “Balkan” postao je moguć opus Azre, kakvu znamo, i on je ubrzo započeo remek-delom gradske teskobe kakav je njen debi album. Da nije bilo postavljanja pozornice sa “Balkanom”, ne bi na nju iskoračili svi oni Džonijevi likovi koje smo zavoleli, od napaljenog Jablana, preko opasne Marine, do nedostižne Gracije. Sve njih uokvirava ovaj veliki kroki uzavrelog, urbanog Balkana, sa prelaska iz sedamdesetih u osamdesete godine prošlog veka.

U konačnom ishodu, “Balkan” je za Azru ono što je “Igra rokenrol cela Jugoslavija” za Električni orgazam – pesma koja je nadrasla grupu i odvojila se od nje, postajući nosilac rokenrol mita. O veličini Štulića kao autora treba govoriti već i iz perspektive činjenice da je već svojom prvom objavljenom pesmom, u stvari pretvorio rokenrol u deo balkanske mitologije. U njoj sve piše.

Ipak, ako je neka sekvenca ovih stihova, koji slede neuhvatljiv tok misli, baš ona u kojoj je zapisana istorijski relevantna istina, onda je to:

“Mi smo ljudi cigani sudbinom prokleti,
Uvijek netko oko nas dođe pa nam prijeti”

Ovo je možda i najjezgrovitiji opis ovog podneblja koga možemo naći u rok pesmama na našem jeziku. A onda, pravo niodkuda, kao kakva ludačka vertikala koja povezuje ovdašnje narode i rok bendove, taj iskaz prati rečiti nastavak, u kome tada još uvek nepoznati Branimir Džoni Štulić konstatuje svoje nezadovoljstvo zatečenom situacijom na muzičkoj sceni, usput određujući svoje mesto u svemiru, od tad pa nadalje:

“Ni bendovi nisu više kao što su bili,
Moj se amaterski priprema da sviri”

Dragan Ambrozić

IZJAVA BRANIMIRA DŽONIJA ŠTULIĆA POVODOM PESME “BALKAN”:

Novinarki Vesni Pantelić iz beogradskih “Večernjih novosti” Branimir Džoni Štulić kazaće 2009, sa svojim karakterističnim rušenjem mita, koje se i samo pretvara u mitologiju: “Vidim da je “Balkan” popularan, a to je jedna odvratna pesma. Kako da kažem, to uopšte nije pesma, to je bilo nešto za zagrevanje. Čovek uspe zbog loših, a ne dobrih pesama.“

(studijski snimak originalne postave, otvara ovu monumentalnu rekonstrukciju svih pesama iz prvog perioda rada Azre)

https://www.youtube.com/watch?v=vVOUrPyNfh8

(kasniji snimak uživo)

Azra – „Balkan“

Jednog dana nema me
da nikada ne dođem
prijatelje koje znam
ne poznajem kad prođem

Kao da me nikada
na svijetu nije bilo
kao da me njezino
tijelo nije htilo

Moja pjesma miruje
a furala bi furke
lijepe dekle moderne
ne padaju na žurke

Brijem bradu, brkove
da ličim na pankrte
još da imam fendera
vidio bi svirke

Ref. 2x

Balkane, Balkane, Balkane moj
budi mi silan i dobro mi stoj

Mi smo ljudi cigani
sudbinom prokleti
uvijek neko oko nas
dođe pa nam prijeti

Ni bendovi nisu više
kao što su bili
moj se amaterski
priprema da sviri 

Ref. 2x

Balkane, Balkane, Balkane moj
budi mi silan i dobro mi stoj





Link originalnog teksta

Autor

PODIJELI