“Bed of Blue” – idealan soundtrack za dokumentarac ili postapokaliptični meditativni film – Music Box – Glazbeni portal

Kako kaže jedan moj knjiški prijatelj:”… jebeš pisca koji ne prepisuje”, pa ću uvod u ovu recenziju započeti copy/paste ultimativnom radnjom:

“Cijenjeni riječki gitarist i autor, Vlado Simcich Vava predstavlja svoj novi studijski uradak. Šest godina nakon posljednjeg instrumentalističkog albuma “Juke Joint”, Vava se okuražio objaviti novi, intenzivno emotivan materijal nazvan “Bed of Blue”. Isprva se opirao unutarnjim porivima da započne snimanje, no jednom kad je uzeo instrumente u ruke i uključio sprave, izvori su nezaustavljivo počeli teći.”

Riječki Jean Michael Jarre, još više Vangelis, to su prve asocijacije na ovaj album. Tek slušam drugu pjesmu na albumu (“Blue Summer”), pa će tako teći i moja priča, moje impresije, moja nastojanja da opišem ovo opuštajuće djelo. I već sam se zaustavio na trećoj koja djelomično asocira i na Kraftwerk (“Blue Burn”). Moram se ipak zaustaviti, zapaliti cigaretu, odpuhati dim u kolutovima, zaustaviti donekle protok vlastitih emocija kojom me Vava zapljuskuje.

Kako dalje teče (plovi) glazba, sve sam bliže uvjerenju kako je ovo idealan soundtrack za nekakav dokumentarac tipa BBC Earth, a možda i nekom postapokaliptičnom meditativnom filmu tipa “Blade Runner”. Vintage zvuk dominira cijelim albumom te se niti jedna pjesma (ako to tako mogu nazvati, prije – atmosfera) značajno ne ističe. Mogu se, kao slušatelj vrli, staviti u ulogu ljubavnika koji svoje snažne osjećaje podebljava ovim opuštajućim zvukom, ali i kao nesretnog studenta koji posljednjom prilikom u sitne sate piše diplomski rad. Mogu čitati dobru knjigu ili tražiti inspiraciju pred praznim slikarskim platnom. Sve je to intelektualni rad, poput ovog albuma. Samo za ljude koji rade u tišini i tek povremeno hvataju kolute dima vlastite inspiracije.

Moglo bi se reći, ništa novo, što zvuči kao omalovažavanje Vavinog rada, no ako sagledamo djelo s druge strane medalje, album može biti jedan divan vodič u meditativan svijet. Iako miran i odmjeren, kroz zvuk se na trenutke provlači gotovo jeziva atmosfera. Teška poput olovne boje mora i neba u olujnim danima Vavinog grada. Ovo zasigurno nije “zašećerena voda”. Album je uglavnom lišen ritma, čisti “zen”, toliko snažan u svojoj ljepoti, nikako naivan niti trivijalan (ovu riječ nisam trebao koristiti, toliko nakaradno zvuči u opsivanju ovog djela). Vava svojim “letećim sagovima” daje prednost nad svojim osnovnim instrumentom, a to je gitara. Ona je tek jedan maleni dio cjelokupnog “slikarskog” pristupa djelu. Pa poput slikara koji istražuje boje, forme i motive, tako i Vava istražuje one strane našeg svemira kojima je opčinjen. I dobro je da se ohrabrio to učiniti.

Album je “Blue”, jednako plav kao što je i tužan. U domaćoj selekciji posljednjih pola stoljeća (pri tome sagledavam cijelu scenu regije), na prste jedne ruke bi se moglo nabrojati djela ovoga izričaja. Zato je ovaj album jedno dobrodošlo i dakako izuzetno djelo. A koliko će biti značajno, to će presuditi publika, ali prije bih rekao – vrijeme.

To što zvuči kao nešto što je već “viđeno”, vraćam se na početak teksta replikom jednog mog knjiškog prijatelja: “… jebeš pisca koji ne prepisuje”.