Nebrojeno je kombinacija koje možete isprobati u glazbi kako bi bili unikatni, bez obzira što smo čestog mišljenja da je sve već isprobano i da nema pjesme, odnosno melodije koja već nije napisana u nekom trenutku u povijesti. Po’ Metra Crijeva je jedan od primjera koji je unikatan.
Od same ideje da stvore vlastiti žanr spajanjem metal glazbe i istarske tradicionalne glazbe, odnosno njihove glazbene ljestvice i u sve uguraju određene mitove i legende vezane uz Hrvatsko Primorje, preko same vizualne priče (kostimi, dizajn), do nezaboravne live izvedbe, ovaj projekt se može proglasiti konceptualno toliko ludim i bizarnim i u isto vrijeme iznimno kreativnim i briljantnim. Ajmo spojiti sve ove epitete u jedno – to su Po’ Metra Crijeva (eto i naziv nije normalan pa me često podsjeća na Vucin side projekt Klanje ljudi). U naslovu spominjem Rokere s Moravu iz razloga što su bili ogledalo jednog vremena kada je folk glazba procvala na našim područjima pa su iskoristili svoj smisao za humor, satiru i u konačnici pisanje pjesama da naprave projekt koji je prodavao više ploča od najuspješnijeg i rock i folk projekta u to vrijeme. I nisu se libili koristiti tradicionalne instrumente i još pri tome dijalekt Južne Srbije čime su stvorili možda najunikatniji proizvod 70-ih i 80-ih godina. Voljeli su ih i oni koji su slušali narodnjake, a i oni koji nisu. Brkovi su uspjeli na sličan način, samo su priču više usmjerili prema rocku dok su samo vokalno i tekstualno folk. A u trećem uglu imamo Po’ Metra Crijeva koji sviraju ča-metal. Glazbeno su sjajni, sviraju klasični metal s čvrstim riffovima, ali po prvi put kod njih čujem metal ubačen u istarsku glazbenu ljestvicu pri tome da su u sve umiješane i sopile.
Idemo krenuti od vizualnog dijela, nazvati četvrti studijski album “Boškarin IV” je jedna od najluđih ideja ikada. Naravno, aludiraju na Vol. 4, a kako je boškarin prigodan za Istru onda je sve jasno na što su ciljali. Dizajn je napravljen vrhunski, od samih ilustracija i motiva do odabira fontova i boja. Reklo bi se da na jednom mjestu vidimo i etnografske motive, ali i one motive tipične za metal glazbu. Ilustracije za album je radila Korina Hunjak. Ajmo reći da je bend i uživo identičan kao i ilustracije na albumu, upakirani u svoje karnevalske uniforme koje su pak tipične za riječko područje.
Što se tiče pjesama, kao što rekoh ranije, ispunjene su mitovima i legendama o Hrvatskom Primorju, pa tako možemo čuti priču o balu u Hihotićima, popu Silviju, čižićkom blatu u koje svoje žrtve baca serijski ubojica s otoka Krka, zatim priču o prokletom Pustu, krivcu za sve naše nevolje, a koji je dio tradicije karnevala. Tu su i priče o Raši, Labinskoj Republici, Mihi Zvončaru i drugim kako personama, tako i mjestima koja su dio tog kraja, njihove tradicije, ali i mitova. Ispričanih, neispričanih ili novoosmišljenih.
Album otvara jedan menuet koji govori o dolasku zlih duhova u selo (barem mi ostavlja takav dojam u glavi) čime se nagovještava što možemo očekivati od albuma. Puno bizarluka, duhova, vragova, zla, smrti i dobrog metala. Sve započinje lupanjem po vratima, a nakon što se vrata otvore čujemo istarsku ljestvicu i dvoglasno pjevanje koje se savršeno stapa s čvrstim metalom. Svakako treba pohvaliti pjevača koji se predstavlja umjetničkim imenom Črno Rešetarsko Urlikalo (Č.R.U.), a koji se svojim melodičnim, na trenutke krištavim i grlenim pjevanjem itekako ističe u cijeloj ča-metal priči. Pjesme ne prolaze bez gitarskih solaža, naravno, koje su također prilagođenje ljestvici, a ono što je još posebno u svemu jest interpretacija. Ona je na rubu glume i pjevanja. Mislim da se ovaj album doslovno može prebaciti na kazališne daske. Nemoguće je izdvojiti pjesme koje se najviše ističu, jer je cijeli album konceptualno posložen. Ali ću ipak neke dijelove istaknuti. Meni je jedna od dražih priča “Bal va Hihotići”, zatim “Prokjeti Pust”, “Mater Raša” i moram posebno spomenuti “Daj biru” koja je svojevrsni hommage Rokerima s Moravu i njihovoj pjesmi “Daj ribu”. Svirački bi se možda mogla izdvojiti i pjesma “Grog va grob” koja je prava metal mašina prigodna za headbanganje, a i atmosferski je dosta tamna.
Treba spomenuti i ostale članove benda koji je uz genijalnog Mateja Zeca (Let 3) zaslužan za produkciju cijelog albuma – dakle, osim Č.R.U.-a, tu su Aywar Groszcgrock Istradamus i Armageljom Espaljon na gitarama, Ogan Keksburg na bas gitari, Tomislav Niprija na bubnjevima i Šaman Šamanić koji svira sopile i klavijature. To vam apsolutno ništa ne znači, ali zvuči prezabavno da sam morao spomenuti.
Ako još niste bili na njihovim koncertima, morate ih staviti na svoju bucket listu jer je to iskustvo nevjerojatno, pogotovo kada vas u sred koncerta posjeti Frane Iznutricosijek i krene vas klati s improviziranim nožem. Znam da zvuči bizarno, ali je itekako zabavno i u skladu s njihovim mitskim pričama koje se često vežu uz neku vrstu smrti. Jer zašto bi bilo drugačije. Prilika je ove subote, 11.11. u zagrebačkom klubu Močvara gdje će promovirati “Boškarina IV” i pri tome imati opaki merch. Uzmite si lude majice ili pak vinil koji je ispao jako dobro. Ako ništa drugo lijepo će izgledati na vašem zidu kad ga pribijete s nekim ekserom.
Vjerujem da ima još toga što mogu reći o Po’ Metra Crijeva i njihovom novom albumu, ali to bi otišlo u bizarnom i besmislenom smjeru, stoga ostavljam vas da stvorite vlastitu sliku u glavi dok slušate njihov ča-metal. Da budem u istom tonu, slike će biti sigurno šarene i šamanske, umotane s barem po metra crijeva. Krvavih. Od boškarina. Šalu na stranu, “Boškarin IV” je vjerojatno jedan od najboljih albuma godine, ako ne i kandidat za rock album godine, kako zbog svoje unikatnosti, tako i zbog same ideje, izvedbe i u konačnici vizualnog identiteta.