Grupa Chui već niz godina ima albume na samom vrhu top lista godišnjih albuma, a ako nije u pitanju Chui onda je neki drugi projekt Tonija Starešinića.
Upravo je s Tonijem razgovarao Boris Abramović uoči koncerta u Petom kupeu koji će se održati 16. siječnja na krilima službeno najboljeg albuma 2022. godine – “Zagreb Berlin” objavljenog za Dancing Bear.
“Zagreb-Berlin” je pri vrhu svih lista najboljih albuma u Hrvatskoj, to i nije iznenađenje, ali iznenađuje li vas i dalje i jeste li se u stanju radovati kao kad je prvi Chui pobrao odlične kritike?
“Iskreno da ti kažem, totalno nas je iznenadilo, album je izašao prije ljeta i mislili smo da su ga lagano već svi zaboravili, pogotovo jer se nakon njega dogodilo još nekoliko valova odlične domaće glazbe. Tako da nas je baš obradovala vijest, sretni smo da je album još ostao zujati u ušima slušatelja.”
Deset godina Chui postoji, kakav mu je daljnji put i koji je konačni cilj?
“Volio bih za ovaj odgovor posuditi onu iz Star Treka ‘to explore strange new worlds’, dakle iskreno ne znam koji mu je daljni put, svaki put kad razmišljam o tome imam najmanje dva smjera jer toliko je još toga što bih htio odsvirati, a onda se samo nepotrebno nerviram. Volim maštati, često sanjarim, ali mislim da je najbitnije te stvari prepustiti trenutku jer od danas do prekosutra svašta se još može dogoditi i tko zna kako ću tada razmišljati. Nakon niza godina mojeg liderstva Chui trenutno živi jedan eksperiment u obliku benda sa svim demokracijama koje idu uz to, a to je za mene jedan veliki izazov s kojim sam se htio suočiti, nadam se da mi ide dobro, ali o tome će bolje suditi kolege iz benda.”
Jedan ste od “najzaposlenijih” glazbenika na domaćoj sceni i nastupate čak sa žanrovski dosta različitim glazbenicima. Kako se “prešaltavate” iz žanra u žanr možda čak i u istome danu?
“Zapravo najgora stvar u cijeloj priči koja dolazi s profesionalizmom je ta gravitacija koja vuče prema na neki način stručno mehaničkom i brzom odrađivanju projekata, vidim kolege koje su već duboko u tome, i na neki način im zavidim da to mogu, to stvarno pomaže puno, ali iskreno ne bih nikad htio postati taj lik, nisam u ovoj priči zbog toga. Pa kad si spomenuo prešaltavanje žanrova, zapravo se i ne prešaltavam puno, odnosno nastojim se držati onog svog gdje mogu dati najbolje. Vjerujem da sam jedan od najzaposlenijih glazbenika na domaćoj sceni iz razloga što kao freelancer živim od onog što odsviram, nisam na plaći u nekoj ustanovi i ne podilazim komercijalnim trendovima. Nažalost malo nas je takvih na domaćoj sceni.”
Zmaj Orko Star je možda i zadnji projekt u kojem ste parcipirali i koji je također odlično prihvaćen. Borko i Zoran su stari suradnici, nije bilo nikakvih problema da se ukrcate na isti brod?
“S Borkom i Zoranom imam odličnu kemiju još od prvog našeg improviziranog koncerta. Sjećam se kad je Zoran uletio kao gost Chuija na koncertu u Puli, bez jedne probe, sjeo je s nama na pozornicu i odsvirao kao da sviramo već godinama. A s Borkom sam već imao prilike surađivati kroz Sunrise sessions. Album ‘Escape’ je zapravo nastao vrlo jednostavno, otišli smo u studio i dan i pol snimali što nam je došlo u tom trenutku i doma još malo to dopeglali, možda smo malo i pretjerali iako se nismo puno trudili, jer neke stvari i ne zvuče toliko kao impro svirka, već komponirani songovi, a možda je tome tako jer imamo svi već toliko iskustva i razumijemo se da nakon prvog impro tejka u drugom ponavljanju već možemo složiti song. Sad se pitamo što ćemo svirati na promociji albuma, hoćemo li biti dosljedni sebi i svirati impro kao i uvijek do sad ili ćemo svirati skladbe s albuma, što bi značilo da napustimo impro pristup. Vjerojatno ćemo se morati naći na pola puta. Sretni smo zbog odličnih reakcija, album super zvuči, tu se moram zahvaliti i Hrvoju Nikšiću koji nas je snimio i miksao, a ludi vizual je glazbi dao megatalentirani Dalibor Barić s kojim već dugo surađujem.”
Stignete li u moru obaveza pratiti i scenu, pogotovo domaću? Ima li što novo što bi izdvojili i smatrate li da domaća scena stagnira ili ekspandira?
“Pratim itekako, mnogo odličnih albuma je objavljeno ove godine pogotovo na instrumentalnoj sceni, a dogodilo se i nekoliko antologijskih albuma, prije svega mislim na ‘Altur Mur’ Mimika Orchestra i ‘Insite’ Davora Križića i Jazz orkestra HRT-a. To su albumi koji moraju postati dio domaćih glazbenih udžbenika. A tu je i odličan album Rundeka i opet Jazz orkestra HRT-a koji je jednostavno savršen za tulume. Domaća scena je diskografski jako šarolika i vrlo kreativna, nažalost s jako malo prostora za dokazivanje uživo pred publikom, s druge strane generalni je trend da se danas svatko može baviti glazbom i glazba je već postala najljepši hobi što iz pozicije nekog tko se njome bavi profesionalno i nije baš ohrabrujuće.”
Što Toni Starešinić sluša u svoja četiri zida trenutno, a koje su mu bile formativne ploče u nekim davnim danima i vraća li im se još uvijek?
“Siječanj su mi obilježili već spomenuti ‘Insite’ Davora Križića i Jazz orkestra HRT-a, ‘Za vašu posljepodnevnu razonodu’ Darka Rundeka i opet Jazz orkestra HRT-a i ‘Hedvig’ Mollestad & Trondheim Jazz Orchestra. Trenutno se pod uši uvlači i album ‘XXXX’ quarteta Michael Wollny, Emile Parisien, Tim Lefebvre & Christian Lillinger, a od starih stvari neki dan sam naletio u music shopu na ‘Fusion’, genijalan album Michala Urbaniaca u koji sam se zaljubio skoro prije dvadeset godina, tada je bio van printa i nije ga se moglo više nabaviti pa sam se pomirio s tim i onda sam se totalno iznenadio kad sam slučajno nabasao na njega. Michal je svirao i s Milesom Davisom i Boškom Petrovićem, jedan od najboljih fusion jazz violinista.”
Postoji li neko domaće ili strano ime s kojim bi stvarno željeli podjeliti pozornicu ili studio, a da još niste?
“Postoji još ljudi s domaće scene s kojima bih htio nešto snimiti pa odsvirati na pozornici, ali otom potom, nek se prvo dogodi nešto u tom smjeru pa ćemo onda obavijestiti znatiželjnu javnost.”
Domaća scena definitivno postoji ali manjka prostora, pogotovo u manjim sredinama, a jazz klubovi i ne postoje. S osipavanjem prostora za ovakvu svirku smanjivat će se i broj zainteresirane publike. Kakvi su prostori u kojima obično nastupate i kako ih nalazite, ili oni nalaze vas?
“Prostori nalaze nas i mi nalazimo njih. Sviram i u malim birtijama i u velikim dvoranama i jednako uživam svirajući pred pedeset ljudi i pred par tisuća, nije bitan broj dok god imam dobar sound na pozornici da mogu dati svoje najbolje u tom trenutku. Kad si spomenuo osipavanje publike nekad se zapitam koga će još zanimati moja glazba za deset godina pa malo padnem u depresiju.”
Glazbene udruge još nekako i prate i podržavaju glazbenike, ali kakvo je vaše mišljenje o državi i općenito njezinom odnosu prema kulturi, pogotovo glazbenoj i ovome segmentu kojim se vi osobno bavite?
“Općenito sve je prepušteno tržištu, čovjek je danas kompletno prepušten tržištu da ga šamara i manipulira s njim, bilo kakvo kritičko razmišljanje koje može stati između nekog proizvoda i kupca je nepoželjno i jedina dopuštena istina je propaganda, to je nažalost današnje društvo u kojem živimo. S mahnitim razvojem digitalnog sektora umjetnost kao što su glazba i film su isto potpuno prepušteni konzumentu da sam bira što mu paše, a dobro znamo da je to jedna silazna putanja i put u kulturnu degradaciju, prosječni čovječuljak je izraziti konformist kojeg krasi strah od nepoznatog i novog i uvijek bira poznato ili još poznatije, voli mjesto u kojem se osjeća sigurno i u kojem mu je sve poznato. Tako je onda i kultura postala samo jedan teret, balast kojim se najradije nitko ne bi bavio jer nikome ne donosi neku financijsku korist. Da bi ljude zanimala kultura ljude treba usmjeravati, educirati, a od toga se jednostavno odustalo i prepustilo sve tržištu odnosno maksimalnom dodvoravanju potrošaću.”
Iz pandemije smo se i izvukli na neki način, ali iz gliba u koji je kultura i glazba upala teško ćemo van. Koji način sami glazbenici mogu ponuditi da stvari krenu na bolje?
“Iskreno ne znam kako glazbenici mogu pokrenuti stvari na bolje, mogu se truditi i boriti s vjetrenjačama što evo i rade danas, ali dolazi val novih ljudi odraslih s mobitelom u rukama, jedan totalno drugačiji čovjek koji je već postao dominantni glazbeni konzument, čovjek koji nema vremena za okrenuti se unazad i naučiti nešto iz prošlosti pa tako eto ostavljamo u potpunom zaboravu stoljeće suvremene glazbe i filma i živimo digitalno doba maksimalnog servisiranja individualnih ukusa u kavezu algoritama u kojem nas industrija šopa jednim te istim, a bizarno je da smo cijelo vrijeme na samo par klikova od slobode i spoznaje nekog većeg svijeta.”
Kako funkcionira jedan dan životnog i glazbenog partnerstva u porodičnoj manufakturi Starešinić/Veverec?
“Budim se oko osam, pa dok se zgrije voda za kavu, servisiram Ruby, našu predivnu macu, onda pijuckam kavu, pustim si neki album, možda i čitam strip ili jednostavno mazim Ruby dok mi prede u krilu. Onda se javi Željka iz sobe, može kavaaaaa… i onda kreće život, mailovi, pjesme, snimanja, lokalna kopiraona zbog ugovora, gablec, probe, koncert, kino, telka i možda još malo glazbe za laku noć.”
Koji je sljedeći projekt Tonija Starešinića, ili bolje rečeno koji su sljedeći projekti Tonija Starešinića?
“Upravo radim glazbu za dokumentarni serijal ‘Hrvatsko ratno zrakoplovstvo’ redatelja Arsena Oremovića, radim i glazbu za kazališnu predstavu ‘Mali susret u seks shopu’ redateljice Saše Broz, pa u veljači ide van i album Mangroovea i Jazz orkestra HRT-a, u planu su i nove pjesme Mangroovea i Je Veux, a i prvi album Prirodnog Staništa. Ali prvo na dnevnom redu je Chuijeva koncertna promocija albuma ‘Zagreb.Berlin’ u Petom kupeu, ovom prilikom vas sve pozivam, bit će super!”
Foto: Davor Birt