Nije potreban nikakav poseban izgovor za posjet drugom najljepšem europskom gradu, ali protekli tjedan je bila savršena prilika za bijeg iz monsunskim kišama okupanog grada u dansku prijestolnicu Kopenhagen.
Taj grad već četrnaest godina početkom ljeta organizira najveći europski urbani heavy metal festival. Zanimljivo je da su festivalske pozornice locirane u samom srcu grada za razliku od mnogobrojnih njemačkih ili engleskih livada po raznoraznim zaselcima. Copenhell (stilizirano i CopenHell), kako su ga Danci jednostavno i zapamtljivo nazvali, svake godine u četiri dana okupi dnevno oko 35 do 40 tisuća ljubitelja žestoke glazbe na području Reffena, bivšeg brodogradilišta koje je nakon zatvaranja namijenjeno građanima i udrugama zainteresiranim za kulturno-umjetničko uzdizanje. Da, šokantno što nikome nije palo napamet to vrijedno zemljište u centru grada privatizirati i apartmanizirati, no svaki gubitak tajkuna i korumpiranih političara je čisti dobitak za sve preostale građane. Grad Kopenhagen svoju odanost kulturnom uzdizanju omladine pokazuje i privremenim preimenovanjem svoje redovite autobusne linije 2A u broj 666.
Četiri vrlo sunčana dana (sunce izlazi oko 4 ujutro, a zalazi tek iza 23) na četiri festivalske pozornice s oko 80 bendova teško je opisati riječima, no vrijedi nekako pokušati, usprkos manjku talenta. Srijeda, prvi festivalski dan je po sastavu headlinera bio namijenjen svim nostalgičarima pretjerane šminke i laka za kosu. Prvo su na glavnu pozornicu nazvanu Helviti (Pakao) izašle legende hair-metala osamdesetih Mötley Crüe. U sat i pol vremena pretežito su svirali svoje hitove iz osamdesetih, otvorivši set s “Wild Side” i “Shout at the Devil” i završivši s “Kickstart My Heart” na bisu. Većinu vremena sam razmišljao kako ovaj koncert ipak nije uspio dotaknuti dno dna poput Sex Pistolsa iz devedesetšeste, kad su, kao da su me čuli, ničim izazvani odsvirali obradu „Anarchy in the UK“. Iza nje i „Blitzkrieg Bop“ zajedno s kopijom poznatog loga Ramonesa. Na kraju je postalo jasno zašto je nesretni gitarist Mick Mars potjeran iz benda, jer se jedino njegova zamjena John 5 uopće trudio, ali sam nije uspio zamaskirati sve ostale nedostatke benda koji su zvučali kao da su se dan prije koncerta po prvi put upoznali, a ne kao da su na turneji već godinu dana.
Glavni headlineri bili su Def Leppard, grupa za koju sam, potpuno neiskusan u sferama “dad-rocka”, mislio da su se raspali prije nekih 30 godina, a ne da u skoro neizmijenjenom sastavu sviraju već skoro pet desetljeća. Fanovi su možda i čuli nešto zanimljivo, no meni se činilo da sam upao u crnu rupu u kojoj je vrijeme potpuno stalo, a nekako je bilo i malo neugodno slušati sijedog izboranog djedicu kako pjeva “Pour Some Sugar On Me”.
Na sreću, sporedna pozornica nazvana Pandemonium ugostila je nekoliko odličnih, manje komercijalno-nostalgičarskih bendova. Dan je otvorio mladi kalifornijski post-hardcore eand Touche Amore, koji su usprkos suncu u očima i paklenim temperaturama odlično odradili svojih četrdeset pet minuta. Nakon Mötley Crüea vrijedilo se vratiti u pandemonij i pogledati odličan britanski hardcore eand Employed to Serve, koji su žestoko odsvirali svoj repertoar, s naglaskom na njihov posljednji, odličan album “Conquering”. No, za vrhunac prvog dana zaslužan je Švicarac Manuel Gagneaux sa svojim bendom Zeal & Ardor i u sat vremena u potpunosti razvalio pozornicu svojim gnjevnim pjesmama. Sasvim prikladno za Copenhell, set je otvorio pjesmama “Church Burns” i “Götterdammerung”, te bacio cijelu publiku u trans s “Death to the Holy” i “Devil is Fine”.
Sunčani četvrtak u Reffenu, do kojeg je iz centra najbolje doći laganom 40-minutnom šetnjicom uz more (ako nemate dovoljno samopouzdanja sjesti na bicikl i voziti se usporedno s desecima tisuća domaćih biciklista), također je bio rezerviran za nostalgiju, ali druge, puno zanimljivije vrste. Nakon izvrsnog seta francuskih death-proggera Gojire i super zabavnih sat vremena s Lzzy Hale i grupom Halestorm, središnji događaj bio je nastup novoformirane Pantere. Naravno, nakon smrti osnivača grupe – braće Abbott, grupa nikad nije niti namjeravala predstavljati se za bilo što drugo osim posvete braći, uz njihove crteže na bas bubnjevima, majicama i jaknama s njihovim imenima, te središnje videomontaže uz “Cemetery Gates” i obradu Sabbathovog “Planet Caravan”. Zamjena za Vinnieja Paula je bubnjar Anthraxa Charlie Benante, a umjesto Dimebaga gitaru svira Ozzyjev gitarist Zakk Wylde, i obojica su savršeno odradili tu donekle nezahvalnu ulogu. Jedan od dva originalna člana, basist Rex Brown bio je standardno dobar, a Phil Anselmo je pokazao da je i glasom i fizički još uvijek u vrlo dobroj formi. Odlična prilika za još jednom uživo doživjeti “I’m Broken”, “This Love”, “Fucking Hostile” i uz legendarnu “Cowboys From Hell” zaključiti drugi festivalski dan te se polagano još uvijek pod dojmom uputiti u ponoćni sumrak.
Program za petak, treći dan Copenhella sastavljen je kao po željama starijih prosijedih metalaca koji su već počeli osjećati lagane tegobe u koljenima. Dvostruko mlađi i barem toliko puta tvrdokorniji fanovi zasigurno su stigli u Reffen već oko podne kako bi poslušali i pružili podršku mladim bandovima poput Angre, Haliphrona, Defacing God, Strychnos, Angelus Apatrida ili pak finskim party metalcima Korpiklaani. No, oni stariji su svoje popodnevne sate provodili na središnjoj kopenhagenškoj šetnici Strogetu, gdje su uz pokoju kriglu piva promatrali beskrajnu rijeku šetača i turista, i mnogobrojne domaće i sjevernoirske navijače koji su odrađivali dubinske pripreme za predstojeću reprezentativnu utakmicu. A ako ste po prvi put u Danskoj, petak je bila odlična prilika za izlet u obližnji švedski Malmö preko poznatog osamkilometarskog mosta Öresund, najdužeg takve vrste u Europi. Populariziran u seriji “Most”, doista je velik doživljaj pratiti stope detektivke Sage Noren koja je most skoro svakodnevno prelazila svojim Porscheom 911 SC pune četiri sezone.
Kako god odlučili provesti svoje poslijepodne, apsolutno se vrijedilo pojaviti na festivalu prije devet navečer, kad su na glavnu pozornicu Helviti stupile maskirane nu metal legende Slipknot. Iako se ne smatram pretjerano vjernim fanom grupe, nije bilo potrebno puno da me se pokrene, vjerna publika je od prvih taktova uvodne “The Blister Exists” zračila enormnim količinama energije da je jednostavno bilo nemoguće ostati hladnokrvan. Puna dva sata skoro su proletjela u nemilosrdnom rafalu svevremenskih hitova poput “Psychosocial”, “The Heretic Anthem”, “Eyeless” i “Wait and Bleed”, da bi nakon “Purity” izašli na bis s čak četiri svoje najpopularnije stvari: “People = Shit”, “Surfacing”, “Duality” i “Spit it Out”. Ovaj nastup bio je i rijetka prilika za vidjeti jedinog originalnog člana benda, Shawna “Klauna” Crahana, koji je bio prisiljen propustiti veliki dio europske turneje zbog obiteljskih zdravstvenih problema.
Posljednji festivalski dan bio je donekle i najiščekivaniji, u tolikoj mjeri da se među publiku odlučila spustiti čak i dosadna ali uporna skandinavska ljetna kiša. No, kao i njezini ljudski sugrađani, vrlo pristojna, uviđavna i nenametljiva, odlučila je početi padati negdje oko tri popodne i stati minutu prije šest, točno za početak nastupa švedske mega atrakcije, grupe Ghost. Papa Emeritus IV i njegovih sedam glazbenih demona u punoj antibiološko-kemijsko-nuklearnoj opremi odlično su iskoristili svojih sat vremena scenskog nastupa i s dvanaest stvari predstavili presjek svoje višestruko nagrađivane petnaestogodišnje karijere uz klasike poput “Cirice”, “Year Zero” i “Mummy Dust”, no većina stvari je ipak bila u svrhu promoviranja njihovog posljednjeg albuma “Impera”. Set je naravno okončan megahitom “Square Hammer”.
Odlaskom grupe s pozornice na scenu se vraća kiša, koja je odlučila padati točno pola sata dok na pozornicu Hades nisu izašli mlade kanadske metalcore nade Spiritbox. Iako za sobom imaju samo jedan studijski album “Eternal Blue” iz 2021., privukli su zavidnu publiku u kojoj je bio značajan postotak ženske populacije privučen karizmom pjevačice Courtney LaPlante. Ukoliko ste kojim nesretnim slučajem mimoišli ovu grupu, krajnje je vrijeme da se upoznate sa stvarima poput “Hurt You”, “Yellowjacket”, “Holy Roller” i “Halcyon” koje su podjednako odjekivale iz razglasa i iz glasnica mnogobrojne publike.
U osam i pol, uz odjavne taktove pjesme “Eternal Blue” ponovno se vraća kiša, ovaj put i ona ponesena žestinom Spiritboxa poprilično gnjevno natapa beton i travnjak, kao da je htjela ispustiti što više sadržaja u sat vremena dok na pozornicu nisu trebali izići Guns N’ Roses. Točno u sekundu, u devet i trideset, kiša prestaje i nije više pala niti kap za vrijeme cijelog trosatnog nastupa Axla, Slasha i ekipe. Uz mali zastoj za sušenje pozornice i izbjegavanje strujnih udara ili nezgodnog pada, Gunsi izlaze na binu uz “It’s So Easy” i kao vrhunski uštimani stroj praše hit za hitom. Teško je pronaći bend koji ima tako visok postotak hit pjesama u svojoj karijeri (malo pokvaren pomalo zaboravljenim albumom “Chinese Democracy”) i ako bih bio prisiljen pronaći primjedbu, bila bi to izostavljanje moje apsolutno omiljene stvari “My Michelle”. No, tu su zato bile skoro sve ostale, samo nabrajanje stvari odsviranih u dvije stotine minuta scenskog nastupa bi zauzelo većinu ovog teksta, ali sama činjenica da je odjavni tercet “Nighttrain”, “Patience” i “Paradise City” samo mali emotivni dio cijele večeri dovoljno je za opisati apsolutni spektakl kojem sam imao čast nazočiti.
Bio je skoro sat do ponoći kad je bend napustio Copenhell, praćen zadovoljnom publikom uz lagano odbrojavanje do sljedećeg izdanja koje odmah sad preporučam, na slijepo, bez ijednog najavljenog benda. Sam doživljaj boravka u Kopenhagenu trebala bi biti primarna motivacija.
Piše i foto: Ivan Jelčić