Depeche Mode nalazi se na turneji Memento Mori koja se naslanja na izlazak istoimenog novog studijskog albuma jednog od najdugovječnijih bendova današnjice.
Nakon Zagreba Depeche Mode se uputio u Budimpeštu i to na stadionski koncert. Žao mi je što nisam bio u Areni Zagreb jer sam htio doživjeti simbiozu hrvatske publike i benda, ali zbog drugih obaveza morao sam odabrati sljedeći najbliži koncert, a to je onaj na Puskás Aréni. Kiša je pljusnula taman pred koncert pa se većina publike zadržala ispod betonske konstrukcije stadiona. Srećom, sve je trajalo 15-ak minuta nakon čega smo se uputili na tribine ovog prekrasnog stadiona. Iako je na prvu izgledalo da stadion neće biti ispunjen, dobar dio publike očito je odlučio preskočiti predgrupu i doći tik pred nastup naših synth pop idola osamdesetih. I dobro je da nisu došli na predgrupu jer ne bih htio da svi budu svjedoci nastupa doista dosadnog benda Hope. Iako se uz njih veže punk rock, što bi se na prvu dalo zaključiti da bi moglo biti nešto zanimljivo, to se nije dogodilo. Izuzev zadnje pjesme na kojoj su valjda i sami shvatili da treba pokazati sve adute, pa je ta noise izvedba bila kao da im se na pozornici priključio još jedan bend sličnih afiniteta. Ne znam što je bilo gore, Hope ili neka technjava koju je netko puštao prije i poslije predgrupe. Mislim si, samo da više počne Depeche Mode pa da konačno možemo uživati.
Foto: Nikola Knežević
Kao i na cijeloj turneji koja promovira novi album, pola pjesama s tog albuma izvode u samom uvodu koncerta pa je to možda i najmanje atraktivan dio set liste. “My Cosmos Is Mine” i “Wagging Tongue” nisu izazvali preveliko uzbuđenje kod publike, izuzev onih ultra obožavatelja koji su pjevali tekstove i tih pjesama. Zapravo, sljedeće “Walking In My Shoes” i “It’s No Good” konačno su nas razbudile i prodrmale. Potonja kao da je bila prva pjesma na kojoj su Depeche Mode pokazali snagu zvuka i njihove izvedbe na ovoj turneji. Dave Gahan razbacao se na pozornici sa svojim prepoznatljivim plesnim pokretima, a ostatak benda ga savršeno prati na meni omiljenoj pjesmi. Moram priznati da su jedan od highlighta koncerta bile i pjesme s albuma “Playing the Angel”, pogotovo “Precious” kojom vladaju gitara Martina Gorea i “John the Revelator” sa snažnim sing-alongom s publikom. Isti sing-along osjetio se i na prethodnoj “Everything Counts” i sve nam je to bio pokazatelj sjajne simbioze publike i benda. Hitovi ipak najbolje pale, koliko god novi materijal nekog izvođača bio odličan. No, “Memento Mori” nakon nekoliko “albuma promašaja” zaista iznenađujuće dobro zvuči. Ipak, teško da će proizvesti neke novije hitove, kao što je to bio slučaj s “Playing the Angel”. Za razliku od zagrebačkog koncerta, umjesto pjesme “Home” s albuma “Ultra” ovoga puta smo čuli “A Question of Lust”. Dave je potom malo odmorio kao glavni vokal koji je preuzeo Martin Gore i pokazao da mu je glas možda i u boljoj formi od Daveovog. Izveo je akustičnu verziju pjesme “Strangelove”. Ono što je zanimljivo, publika se još nije zagrijala onako kako treba i osjetilo se to, a isto tako se osjetilo da je drugi dio koncerta bio taj kad je sve profunkcioniralo u smislu atmosfere. Nekako od “I Feel You” i “A Pain That I’m Used To” pa nadalje, pogotovo s pjesmama “Wrong” i “Stripped” kada je sve proključalo. Već spomenuta “John the Revelator” bila je i glasna i efektna i polako je najavljivala kraj regularnog dijela koncerta koji je završen s produženom verzijom jednog od najvećih hitova benda, “Enjoy the Silence”. No, bilo je sve samo ne tišina, deseci tisuća obožavatelja pjevalo je u jedan glas s voljenim Depeche Modeom, dovoljno da nam trnci prođu kroz cijelo tijelo. Šteta što nisu svi ustali sa stolica na tribinama pa da ugođaj bude još bolji. Nije do onih koji su htjeli, nego do onih koji to nisu odobravali jer su došli sjedeći odgledati cijeli koncert.
Foto: Nikola Knežević
Pet minuta gromoglasnim pljeskom, uzvicima i ovacijama publika je dozivala Depeche Mode nazad na pozornicu. Opće oduševljenje pri povratku i za početak bisa akustično izvode “Condemnation”, a potom trenutak koji smo čekali. Eksplozija emocija, energije (i benda i publike) i pjevanje u sav glas ponajvećeg synth pop (i generalno) hita osamdesetih godina “Just Can’t Get Enough” sa samog početka njihove karijere. Ništa manja euforija nije bila niti na “Never Let Me Down Again”, a kulminacija svega bila je “Personal Jesus”. Mislim da je tada većina publike ustala sa stolica, jer pjesma poziva na to. Ultimativna himna Depeche Modea, jedan od najvećih pop hitova svih vremena s jednim od najprepoznatljivijih gitarističkih riffova u popularnoj glazbi i Dave Gahan “at his best”.
Fizički su vidljivo ostarili, duhom i energijom su i dalje isti, nažalost bez nedavno preminulog kolege Andyja Fletchera. Odali su mu počast na pjesmi “World In My Eyes”, što je definitivno jedan od najemotivnijih trenutaka na koncertu. Bol je vidljiva, ali se mora preći preko nje i nastaviti dalje, jer života još ima pred njima. I nama. Jer koncertna godina još nije gotova, čak ni ljetna koncertna sezona u Hrvatskoj i regiji. Ovo je bio moj prvi put na Depeche Modeu i drago mi je što je to bio stadion, ogromna Puskás Aréna, ali ne i veća od benda. Zaveli su stadion i samo je pitanje vremena kada će se vratiti na isto mjesto. Što se, pak, mene tiče, ovo sigurno nije moj zadnji koncert Depeche Modea.