Prošle godine je “Desetka” Hladnog piva proslavila 25 godina i zapravo je stigla u pravo vrijeme, kada je bend odlučio zamrznuti karijeru i kada se svi još jednom trebamo prisjetiti velebne punk trijade devedesetih.
Zvuči čudno da se krenulo baš s “Desetkom”, njihovim trećim studijskim albumom, odnosno zadnjim dijelom spomenute punk trijade kojom su zavladali hrvatskom punk scenom i stvorili popularnost kakvu će rijetko koji hrvatski rock bend imati na našim prostorima, ispostavit će se od devedesetih godina do danas. No, ujedno je i logično da se krenulo s “Desetkom”, najprodavanijim albumom Hladnog piva, neki će reći i najboljim iako se teško odlučiti koji je uistinu najbolji. Rekao bih da stavimo prva tri albuma na jedan nosač zvuka, onda možemo reći da je to najbolji album Hladnog piva, ali i najbolji hrvatski punk album svih vremena. Nije ni čudo da se najavljuje cijela plejada reizdanja Hladnog piva i to isključivo na vinilu. Krenulo se s “Desetkom” koju je reizdao Dancing Bear, uskoro će Croatia Records reizdati prvi, “Džinovski”, a već se priča kako će do kraja godine biti objavljen još jedan album na vinilu i koji nije iz ove trijade. No, nadam se da će i “G.A.D.” doći na red.
Ako pitate milenijalse, a granično sam dio ove generacje, onda se odraslo na prva tri albuma Hladnog piva. I to je uistinu prava publika ovog benda, koju nažalost nismo imali prilike vidjeti na njihovom zadnjem koncertu u Domu sportova. Tu sam vidio šaroliku publiku, one koji nemaju veze s punkom, zatim šminkere, ljude koji su otkrili više onu rock ili mekaniju stranu benda koja je uslijedila s albumom “Šamar”. No, trijada je čisti punk. Spominjem namjerno riječ trijada jer su ova tri albuma doista božanstvo iz koje je proizrastao cijeli punk kult.
Foto: Damil Kalogjera
Otvaranje albuma uz pjesmu “Nema više…” je vjerojatno jedno od najboljih otvaranja nekog punk ili rock albuma generalno na hrvatskoj glazbenoj sceni. Za razliku od punk bendova na našoj sceni, Hladno pivo je imalo sreću da je uvijek bilo vezano uz sjajna produkcijska imena, prvo s Denykenom, a onda i sa slovenskim genijalcem, Janezom Križajem iz grupe Videosex koji je kao i prvi spomenuti itekako utjecao na zvučnu sliku raznih bendova, ne samo devedesetih, nego i osamdesetih. Radio je na albumima Videosexa, Laibacha, Hladnog piva, Psihomodo popa, Plavog orkestra, Gibonnija, Vlatka Stefanovskog, Zorana Predina i drugih. Stoga ne čudi da i ovaj album zvuči nevjerojatno bučno, a opet ne bolno za uši. Taman onako kako punk devedesetih treba zvučati.
Drago mi je da je Dancing Bear posegnuo za svjetskim trendom remastera, pa i na vinilu četvrt stoljeća kasnije album zvuči jako dobro. Popratni sadržaji su tekstovi koji su pratili i originalno izdanje i fotografije Damila Kaglojere. Tu svakako treba diskograf poraditi na kopanju arhivskih materijala, a Hladno pivo je poznato po tome da sve svoje press clipinge i arhivske materijale drži kod sebe. Kada su obljetnički albumi u pitanju, onda su deluxe reizdanja nešto što je standardno. Ne samo da se poseže za obogaćivanjem pakiranja s arhivskim materijalima, nego se dodaju bonusi, poput demo snimaka ili alternativnih verzija, a i ploče se tiskaju u atraktivnim bojama, pa čak rade i u half-speed master tehnologiji rezanja lacquera kako bi frekvencijski spektar zapisan u brazdi bio još širi.
Da se vratim na zvučnu i autorsku sliku albuma. Osim “Nema više…” album krase hitovi “Ne volim te”, “Roštilj”, zatim takoreći kultne pjesme među starom publikom “Grčenje ispred pojačala”, “Anoreksik”, “Sex bez kondoma i zvijezda iz Hong-Konga”, “Krepaj budalo!”, “Studentska” i “101”. Album je itekako žestok, ali i brz, kao što je rekao Mile Kekin, jer im je bio i cilj napraviti najglasniji i najbrži album ikada. Mnoge od ovih pjesama postale su punk himne, ogledalo jedne posebne generacije, glazbene scene devedesetih. Mile Kekin se tada istaknuo kao pravi frontmen, čovjek bez dlake na jeziku što je tada bila rijetkost, a danas je još rjeđe, autor sa zanimljivim tekstovima koji su bili u glavi tadašnje publike ili tadašnjih tinejdžera, na putu od kuće do birtije, ili od faksa do pozornice. U tekstovima čujemo kako izgleda život jednog prosječnog punkera, zaljubljenog ili ostavljenog studenta, glazbenika, ljubitelja piva, zapravo sve ono što je okupiralo tadašnji um Mile Kekina koji je sve to i zapisao. A bend je bio taj koji je sve pretvorio u ovo što zovemo “Desetka”, ili revolucionarna punk trilogija/trijada “Džinovski/G.A.D./Desetka”.
“Desetka” je jedan od onih albuma koji bez ikakvog razmišljanja zaslužuje desetku, najvišu ocjenu, album koji je oduvijek ulazio u top 10 svih vremena. Ova recenzija je pak vezana uz reizdanje pa se ne ocjenjuje isključivo album, nego i pakiranje, dodatni sadržaji, zvuk… Moram to uvijek spomenuti, barem kod svojih recenzija. Ali opet visoka ocjena reizdanja i drago mi je da Dancing Bear ide krupnim koracima naprijed te polako počinje shvaćati svjetski trend objavljivanja vinila.
Ovo je i jedan od najutjecajnijih hrvatskih albuma jer je uz Hladno pivo izrasla cijela punk rock scena koja i danas leti na njihovim krilima. Nažalost, njihova krila više nisu onakva kakva su prije bila, glazbeni planovi su se razišli, ali iza njih ostaje jedinstvo prijateljstvo, čak i kumstvo, karijera koja je svakako hrvatski pandan onoj kultnih Sex Pistolsa ili The Ramonesa.
A sada… roštilj. Jer čega se prvo sjetim na spomen roštilja – pjesme Hladnog piva, a ne ćevapa. Iako se na meni ne bi reklo, ali čuda se ponekad dogode. Možda neko novo čudo ponovno okupi Hladno pivo. Nikad ne znaš!