Starenje u hip hopu je komplicirana stvar. Iskusnije izvođače se često kuje u legendarni status prije nego prijeđu četrdesetu, dok se istodobno neprekidno očekuje držanje koraka s vremenom.
Vojko V je svoj drugi samostalni album “Dvojko” skoro u potpunosti orijentirao prema tome koliko ga taj proces starenja opterećuje i ujedno odvaja od mlađih kolega. Skoro svaka pjesma sadrži makar jedan stih o nekom obliku starenja, neshvaćanju mlađih i odraslom životu.
Svjestan uspjeha prethodnog albuma čiji su ga singlovi lansirali do razine opće prepoznatljivosti, Vojko, odnosno Andrija Vujević, se ovdje odlučuje na neku vrstu beskompromisnog kompromisa. Pjesme poput “Moja lipa” ili “Saborska penzija” svjesno su napravljene za publiku kojoj su “Ne može“ ili “Kako to” bili izvori dosjetki i citata, dok “Sharebedžija” i pogotovo završni dvadesetominutni freestyle “Tour life” prikazuju drugo, nesputanije lice autora. Pjesme poput “Opa” i “Ela” su pak svojevrsni metakomentari na sam proces stvaranja pjesama u kojima sam autor komentira lijenost vlastitog stvaralačkog procesa. U takvim trenucima Vojko više djeluje kao da se bavi stand upom negoli hip hopom. Takav pristup sam po sebi djeluje razasuto i slobodno asocijativno i izrazito ovisno o poznavanju referenci. Sve navedeno se prenosi i na instrumentale koji su istodobno očekivani i subverzivni. Na prvu će vam se učiniti kao standardna suvremena pop/trap produkcija, no pažljivije slušanje otkriva duhovite detalje poput korištenja motiva iz uspavanki na “Umoran” ili uzimanje teme iz “Plodova zemlje” za beat “Tour life”.
U slalomu između linije manjeg otpora i potpuno slobodnog toka svijesti Vojko je našao recept za održavanje karijere nakon trideset pete i uspjeha Dječaka, Kiše metaka i samostalnog albuma. Koliko ga to zapravo veseli, prosudit ćete sami ako poslušate album.