Sredina travnja donijela je Zagrebu 30 Celzijevaca, vruć zrak, miris ljeta i Fintroll. Ovo posljednje teško ide s ljetom jer su trolovi bića hladnih šuma i tundre, bića sjevera, a Zagreb je u nedjelju, 14. travnja više ličio na neku sredozemnu prijestolnicu koja se kupa u suncu.
Ipak, što je moralo biti dogodilo se, trolovi su izmigoljili čak i na zagrebačkih 30, koji su se u Vintageu pretvorili u najmanje 40. U kasno popodne, puno ljudi je tražilo izlaz od vrućine i dosta ljudi se hladilo vani uz pivo, ali popunjenost na predgrupama je bila čisto fer.
Suotana su finski melodeatheri, a bar toga u Skandinaviji ne fali. Po čemu bi se oni mogli izdvojiti, a da ne budu kopija kopije kopije? Rekao bih ni po čemu osobitom, ali opet, nisu dosadni. Ima to glavu i rep, kako bi se reklo. Doduše nisu masni, možda im malo toga fali, ima tih novijih melodeath bendova poput Be’Lakora ili Insomniuma koji baš imaju tu snagu. Nisu virtuozi kao pokojni Laiho ili catchy kao Flamesi ili Tranquillty, ali vrlo slušljivi i prilika publici da se razbaca pošteno. Dolaze iz Rovaniemija, iz polarnog kruga i grada Djeda Mraza, pa se vidi da su doista teško disali u zagrebačkom loncu, ali su odradili posao kako treba. Izdvojio bih udarnu “Through the Mammoth Valley”, sjajan uvod u cijelu priču.
Metsatöll su estonski folkeri jako oslonjeni na mitove i legende estonskog naroda. Glazba koju sviraju je catchy, lako uđe u uho, ali po mom skromom mišljenju i ništa puno više od toga. Održali su dosta zaokružen nastup u kojem se nema što posebno izdvojiti. Korijenski su u heavyju i trashu, tematski su folkeri, a da ne bude sve ostalo na temi i imaju frulaša/gajdaša koji daje tu jaču folkish notu. Udarne pjesme su im bile “Katk Kutsariks”, “Vaid vaprust”, “Küü” i “Kivine maa”.
Nakon predgrupa trebalo je dočekati Fintroll, al to i nije bio neki problem, pošto su se ljudi veselo osvježavali na šanku. Tako općenito je s folkerima i fanovima folk metala. Uvijek je veselo i bezbrižno i nema baš nikakvih napetosti. I onda je izgmizao i Finntroll. Treći put su u Zagrebu, ništa im tu nije nepoznato, a nisu ni oni nama. Primijetio sam popriličan broj fanova (bar 10) koji su došli kostimizirani, sa zašiljenim ušima, zaštitnim znakom finskog trolja i svaka im čast, jer je bilo poprilično zakuhalo i da je bilo više ljudi nego što jest, ne znam kako bi se sve to izvelo. I oni su bili obojani i kozmetički odrađeni, sa šiljatim ušima, tako da dojam neke stare folk priče nije izostao. Počelo je udarno, s “Människopesten”, prilika da se razbaca i zatanca, jer tako je to s trolovima. Moram priznati da je set bio cijeli općenito pun brzih pjesama i onih njihovih najjačih numera, tako da se praktički cijelo vrijeme bacalo na sve strane. Vintage nije bio popunjen do posljednjeg mjesta, rekao bih ni blizu, bilo je dovoljno prostora između ljudi da se rasplešu i odu u pogo, kojih je bilo koliko hoćeš. Tu se našlo svašta, bacali su se ljudi svih profila i to je pohvalio vokal, koji se na početku nije mogao načuditi kako su došli od nedavnih -10 na +30. Stalno su najavljivane brze i plesne pjesme, pa je tako i bilo. Ne bih mogao izdvojiti niti jednu posebno (set je imao 14 pjesama) osim očekivane “Trollhammaren”, koja je označavala vrh koncerta i sveopći kuršlus, ali sve u tom veselom paganskom tonu, gdje su se ljudi nakon prvotnog mlaćenja u pogu, uhvatili u kolo i plesali, baš kao trolovi na nekom polarnom proplanku. S Finntrollima uvijek isto, uvijek zabavno i uvijek dobro. Uvijek su bili klupski bend, to paše njima, a i publici, ljubav je apsolutno uzajamna. Veselimo im se kada navrate opet u neko hladnije vrijeme, radi efektnijeg dojma. Oznojili se jesmo, ali zato i postoji šank, zar ne?
Foto: Marko Vulesica
